“Bio sam pod pritiskom da izvršim potpomognuto samoubojstvo,” navodeći da se to dogodilo njegovateljima u bolnici Victoria, centru u Londonu, Ontario koji primarno financira vlada.

“Pitali su me želim li potpomognutu smrt. Ja ne. Rečeno mi je da će mi biti naplaćeno 1800 dolara po danu [za bolničku njegu]. Imam novčanice u vrijednosti od 2 milijuna dolara. Ovdje su mi medicinske sestre rekle da trebam okončati svoj život. To me šokiralo.”

Foleyjeve tvrdnje ponavljaju njegove navode u tužbi podnesenoj protiv Victoria Hospital Health Services Centre, između ostalog, u kojoj tvrdi da su ga zdravstveni radnici tjerali da okonča svoj život.

Glasnogovornik bolnice rekao je: “Nismo u mogućnosti dati komentar specifičan za pacijenta kako bismo osigurali privatnost i povjerljivost… Prema kanadskom zakonu, naši zdravstveni timovi spremni su razgovarati o medicinskoj pomoći pri umiranju s pacijentima koji verbalno izražavaju interes za istraživanje ove opcije… Ako pacijent verbalno ne izrazi interes ili se predomisli, naš zdravstveni tim neće sudjelovati u ovim razgovorima.”

Foley, 47, pati od cerebelarne ataksije, bolesti koja napada mozak i mišiće.

Dok Foley — koji pati od cerebelarne ataksije, bolesti koja napada mozak i mišiće — ima osiguranje koje financira provincija Ontarija, OHIP (Ontario Health Insurance Plan), ono plaća samo za “ osnovne medicinske i hitne usluge ”, rekao je. 47-godišnjak je oko šest godina vezan za krevet i treba mu stalna pomoć kako bi jeo, oprao se i sjedio.

Potpomognuto samoubojstvo legalno je u Kanadi od 2016. Prema Forbesu, Kanada je vodeća u svijetu po potpomognutim samoubojstvima, s 10 064 u 2021. u usporedbi sa 7 666 u Nizozemskoj. Osamdeset jedan posto globalnih zahtjeva za medicinski uzrokovane smrti uvažen je u Kanadi.

Tim Stainton, direktor Kanadskog instituta za inkluziju i građanstvo na Sveučilištu British Columbia, opisao je zakon kao “vjerojatno najveću egzistencijalnu prijetnju osobama s invaliditetom od nacističkog programa u Njemačkoj 1930-ih”.

 

“G. Foleyju je bolničko osoblje reklo da je predugo ostao u bolnici i ako ne dobije vlastito financiranje [od lokalnih agencija, koje pokrivaju kućnu njegu], trebao bi podnijeti zahtjev za potpomognutu smrt kao opciju,” tvrdi se u tužbi. .

Dalje se optuženike optužuje da su “poslali agenciju za naplatu po [Foleyja] kako bi ga pritisnuli na medicinski potpomognutu smrt”, dodajući da su “okrivljenici prekršili [Foleyjeva] prava i slobodu.”

Marie-Claude Landry, čelnica kanadske Komisije za ljudska prava, izjavila je da eutanazija ” ne može biti zabrana za neuspjeh Kanade da ispuni svoju obvezu ljudskih prava .”


Kanada je sada vodeća u svijetu po broju legalno potpomognutih samoubojstava. Marie-Claude Landry, čelnica kanadske Komisije za ljudska prava, rekla je da “ne može biti greška za neuspjeh Kanade da ispuni svoju obvezu ljudskih prava.”

Grupa za eutanaziju, Dying with Dignity, kaže da su postupci eutanazije “vođeni suosjećanjem, prestankom patnje i diskriminacije i željom za osobnom autonomijom”. Ali zagovornici ljudskih prava tvrde da je legalizirana eutanazija otišla predaleko u Kanadi – tvrdeći da nema zaštitnih mjera; da se suicidalne mjere sugeriraju ljudima koji sami o tome ne bi razmišljali; i da se samoubojstva rade za ljude koji imaju druge mogućnosti.

Medicinski potpomognuto samoubojstvo Alana Nicholsa 2019. navodi se kao primjer. 61-godišnjak je bio depresivan i navodno suicidalan. Kanadski zakon zahtijeva da se pacijenti legalno podvrgnu medicinski potpomognutom samoubojstvu samo ako pate od tjelesne, a ne mentalne bolesti. Nichols je, navodi se u članku Associated Pressa, kao razlog za eutanaziju naveo gubitak sluha. Rodbina tvrdi da su mu u podnošenju zahtjeva pomogli djelatnici bolnice.

“Nije imao bolest opasnu po život”, rekao je njegov brat Gary Nichols za CTV vijesti. “Nisam mislio da je uopće pri zdravoj pameti.”


Kanadski zakon zahtijeva da se pacijenti mogu legalno podvrgnuti medicinski potpomognutom samoubojstvu iz razloga povezanih s fizičkim bolestima.

Kraljevska kanadska konjička policija pozvana je da istraži smrt.

Što se tiče Foleyja, on je od djetinjstva znao da će živjeti s ograničenom pokretljivošću i sve većim izazovima zbog svog degenerativnog stanja: “Bijela tvar u glavnom području mog malog mozga, nestaje. Kao rezultat toga, područje mog mozga koje kontrolira rad unutarnjih organa propada.

“U djetinjstvu sam bio bolestan i nekoordiniran”, rekao je. “U svojim 20-ima izgubio sam sposobnost hodanja i korištenja udova. U svojim 30-ima nisam mogao hodati i trebao sam pomoć u životu. Završio sam u bolnici u dobi od 40 godina. Od tada sam ovdje i [invaliditet] je sve gori.”

Foleyju je potreban Hoyerov lift – stroj koji ga podiže u sjedeći položaj – i osoba koja će njime upravljati. U njegovoj tužbi navodi se da bolnica to nije pružila, zbog čega nije mogao sjesti i jesti 20 dana.

Prema tužbi, 2009. Foley je živio u Torontu i radio kao nacionalni menadžer za e-poslovanje za Royal Bank of Canada. Zbog pogoršanog zdravstvenog stanja dao je ostavku, preselio se u London, Ontario, i dobio njegu preko nekoliko agencija za medicinsku pomoć, uz potporu kanadske vlade.

Godine 2014. njegov invaliditet postao je toliko ozbiljan da se smatralo da mu je potrebno 210 sati zdravstvene njege mjesečno. No, prema tužbi, skrb – plaćena preko neprofitne organizacije koju financira vlada – dovela je do toga da se otrovao pokvarenom hranom i da su ga radnici vukli po podu. Psihički i fizički potučen, primljen je u bolnicu Victoria u veljači 2016. i od tada je tamo.

“Nemam obitelj u gradu u kojem živim. U osnovi sam sam. Uvijek sam bio. Odrastao sam s ocem i on je preminuo 1999. godine”, rekao je Foley. “Imam brata, ali on je u Ottawi. Ne viđam ga puno. Ljudi imaju svoje živote.”

Foley je u bolnici Victoria od 2016.

Ovih dana, da bi ustao iz kreveta, potrebno mu je korištenje Hoyerovog dizala – stroja koji ga podiže u sjedeći položaj i pomaže mu da manevrira. Foley to ne može sam izvesti, rekao je, niti se može sam hraniti ili čak sam uzeti žlicu lijeka.

Tvrdi da jedno vrijeme bolnica nije osigurala Hoyerovo dizalo niti osoblje koje bi njime upravljalo. “Skoro sam umro jer danima nisam mogao dobiti hranu ni vodu”, rekao je Foley. “Ako ne mogu sjediti, ne mogu progutati hranu a da se ne ugušim.”

U tužbi se spominje “optuženici koji su mu uskraćivali hranu i vodu i nisu mu uspjeli osigurati sve potrepštine za život te su mu ugrozili život [tako što] njegov organizam čine kritično acidoznim [stanje u kojem ima previše kiseline u tjelesnim tekućinama].”

Iako je Foley pokriven državnim osiguranjem, ono plaća samo “osnovne medicinske i hitne usluge”, rekao je OHIP

Prema tužbi, Foley se prijavio za “izravno financiranje” od kanadske vlade za “zapošljavanje agencijskih radnika po vlastitom izboru i upravljanje svojim rasporedom”.

Foley je rekao: “Postoji pritisak na [osobe s invaliditetom] koje treba tretirati jednako i slaviti zbog njihove snage, raznolikosti i različitosti.

“Društvo smatra da je bolje da smo mrtvi. Moramo opravdati to što smo živi i [kontingentima koji podržavaju eutanaziju] naši životi jednostavno nisu bitni.”