Krupni kapital nastavlja s otimačinom i obespravljivanjem ljudi


Svi oni ljudi koji se još uvijek naivno zadužuju zavedeni ideologijom promoviranja života izvan nečijih realnih mogućnosti, očito ne znaju za tajne planove i programe poslovnih likvidacija i stečajeva te do detalja razrađenih bankrota privatnih osoba koje kroji uvijek neka nova hobotnica u svakodnevnoj osvajačkoj potrazi za isključivo svojim mjestom pod suncem.

Koliko god da je bolno upoznavati kapitalizam oči u oči, to je istodobno i korisnije i puno edukativnije od nastave na tu temu na bilo kojem svjetskom učilištu. Prema podacima FINE u razdoblju od 2015. do 2019. godine u Hrvatskoj je na dražbi prodano 1644 nekretnina od ukupno 4559 nekretnina „na bubnju“, zbog različitih vrsta dugova. Suočen s tim zastrašujućim podatkom, suvremeni kapitalist mirno će slegnuti ramenima i okriviti novorođenog bezvlasnika jer nije bio oprezan sa svojim zaduživanjem. Mislit će u sebi: glavno da je meni glava na ramenu i krov nad glavom i da moja naftna bušotina i dalje radi punim pogonom.

No, moramo znati da novopridošli bezvlasnik nije osoba koja sudjeluje u kreiranju pravila igre koja su ga izbacila na ulicu bez povratka. Pokušao je biti hrabar i kreativan, ali mu je na kraju jedino preostalo plesati onako kako sviraju predstavnici političke i gospodarske moći. Zato su sve optužbe na račun tobožnjeg neizvršavanja nečijih obveza smiješne i neopravdane, jer su prečesto uvjeti poslovanja, zbog kojih dojučerašnji vlasnik postaje bezvlasnikom, takvi da ih je doista nemoguće provoditi korektno i na vrijeme. No, kapitalistički sustav nema tog zakona koji bi naše institucije i korporacije mogao natjerati da u želji za naplatom svojih potraživanja od fizičkih i pravnih osoba budu nježnije i pažljivije, ili da pitaju svoje dužnike za njihove trenutne životne uvjete. Jer, zašto bi samo dužnik bio kriv za nastalo stanje? Nije li dio odgovornosti i na onima koji procjenjuju nečiju kreditnu (ne)sposobnost i na onima koji kreiraju uvjete pod kojima se netko zadužuje?

U normalnim, uređenim državama odgovornost zbog nenaplativog duga dijeli se na tri dijela: jedan dio odgovornosti preuzima banka ili neka druga kreditna institucija koja je dužniku dala rizičan kredit, drugi dio odgovornosti preuzima država zbog nedovoljno dobro skrojenih zakona o potrošačkom kreditiranju i kreditnim institucijama, a tek jedna trećina odgovornosti pada na samog dužnika.

U skladu s pravilima brutalnog tržišnog fundamentalizma čije uši čuju samo riječi krupnog kapitala, ali ne i čovjeka, donekle nam može biti razumljivo hladno ponašanje financijskih institucija i velikih korporacija (one pokreću 40 posto ovrha), ali država bi (20 posto ovrha pokreće Porezna uprava i razni komunalni uredi) ipak morala biti socijalno mnogo osjetljivija i humanija. Bez naše društvene osjetljivosti u skoroj budućnosti doći će do sve većeg nezadovoljstva među ljudima i do sve većih socijalnih nemira s pogubnim posljedicama koje više nitko neće moći zaustaviti.

Ne bismo za sve smjeli kriviti obespravljenog radnika, otpuštenog čovjeka, blokiranog čovjeka, dužnika bez mogućnosti otplate duga, novopečenog bezvlasnika, već bismo ga trebali pokušati razumjeti. Zašto se nitko ne pita na što je sve spreman čovjek koji više nema što izgubiti i koji bogatim otimačima više nema što dati. Sit gladnome ne vjeruje, to je svima jasno. Ali gladan čovjek još manje vjeruje sitome koji još k tome želi profitirati na račun njegove gladi. Od vrapca u ruci do goluba na grani kratak je put, a svatko tko pod drugim jamu kopa odavno je prestao u nju upadati. Zato su tu javne dražbe na kojima uigrana škvadra kupuje nekretnine i pokretnine u bescjenje, da bi ih kasnije prodavali za puno veće iznose i međusobno podijelili plijen. Njihov poslovni plan preprodaje stane u jednu jedinu rečenicu: Mijenjam sobnu lampu za dvosobnu!

Još unazad nekoliko godina za javne smo dražbe mogli doznati jedino redovitim obilaženjem sudova i pregledavanjem njihovih oglasnih ploča. Sada putem FINE imamo sve dostupno i na internetu. Prošle 2021.godine na elektroničkim dražbama koje provodi Financijska agencija (FINA) objavljen je zastrašujući podatak- u posljednjih šest godina (2015 -2021. godine) prodane su 17.323 nekretnine i 365 pokretnina koje su njihovi vlasnici ‘izgubili’ u ovršnim i stečajnim postupcima.

Usporedno s porastom deložacija grade se nove nekretnine. Pitamo se – za koga? Svakim danom imamo sve više beskućnika i sve više nekretnina.

Kojeg li apsurda. Gdje li će živjeti svi ti ljudi koji će ostati bez krova nad glavom? Moćnicima koji ih ovršuju sasvim je svejedno hoće li ti ljudi već sutra živjeti u šatorima, ili u kontejnerskim naseljima u nehumanim uvjetima, a bezvlasnicima s druge strane zasigurno neće baš biti svejedno što novoizgrađene nekretnine suvremenih moćnika zjape prazne i propadaju, dok se oni smrzavaju na ulici. Kratak je put od vlasništva do bezvlasništva, a tim se putem nužno mijenja i percepcija čovjeka.

Ono za što se bezvlasnicima fućka je činjenica da te nove nekretnine koje se nemaju kome prodati ruše cijenu svih ostalih nekretnina do krajnjih granica, ugrožavajući tako svakog, pa i najmanjeg vlasnika.

Kada čovjek ostane bez svega, ne zanimaju ga više cijene nekretnina, zar ne? Njega zanima još samo vremenska prognoza, jer između njega i vedrog neba je tek šatorsko platno.

Ako se vratimo u povijest, vidjet ćemo da to nije novovjeka stečevina. Podsjetimo, Tent Cities (gradovi šatori) nastanjeni beskućnicima iz sličnih razloga dužničkog ropstva, iz dana u dan sve su brojniji čak i u Americi. Slično je bilo i u vrijeme najveće krize – Velike depresije (od 1929. do kasnih 30-ih, tj. ranih 40-ih godina 20. stoljeća) kada su ljudi ostajali bez posla i masovno naseljavali šatore.

New York Times je svojedobno u zanimljivu članku, istaknuo šatorima obasut grad Reno u Nevadi te kalifornijske gradove Los Angeles, Fresno i Sacramento te Seattle u državi Washington u kojima također svakodnevno niču novi gradovi šatori. Čeka li s vremenom i sve nas kuća putujuća (u obliku šatora ili kamp kućice) ili ne, pokazat će vrijeme. U svakom slučaju, ako ikada nečija imovina i dospije u FINA-inu evidenciju, ne brinimo se previše zbog toga. Kada može Amerika, možemo i mi, zar ne?

A, ako baš ne volimo šatore i nikada nismo kampirali, utjehu možemo pronaći u Bauhausu u kojem se vrlo povoljno mogu kupiti “skandinavske vrtne kućice za najljepše slobodno vrijeme”. I tko zna, možda ćemo upravo pod krovovima tih kućica na nekoj zelenoj tratini daleko od svemogućih ovršnih evidencija FINE (lišeni naše ovisnosti o fiktivnom vlasništvu), ponovno pronaći sreću i zajedništvo poput djece cvijeća trećeg milenija.

No, danas još uvijek bez prava na pritužbu slijepo služimo kao pružni radnici za trasiranje još bržeg prolaza kapitalističkog vlaka u smjeru stjecanja novih profita, u smjeru suprotnom čovjekoljubivosti za koju se toliko zalažemo. A, od 1. siječnja 2023. godine stižu nam ‘nove blagodati’ u obliku novopečene valute – eura. Što nas s čeka s eurom, samo nebo zna.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp