Nije moje oko pi*da

Nije moje oko pi*da

“Nije moje oko pi*da” uzrečica je jednog zapovjednika iz požeške vojarne, izvjesnog časničkog namjesnika Živkovića, od milja zvanog i među vojnicima Žile. Čovjek je bio na sam izgled čovjek iz naroda, otvoren, iskren, pravedan prema vojnicima, ali se i kako to sugerira njegova uzrečica o oku i pi*di, nije dao za*ebavati.

Kad bi mu neki vojnik rekao da on nije nešto napravio, a bilo je jasno da je baš taj vojnik to zeznuo, Žile bi krajnje ozbiljno, vojničkim tonom rekao: “nije moje oko pi*da”! Mi drugi bi se okolo kidali od smijeha, al’ on je bio i dalje mrtav ozbiljan, a onaj koji bi dobio tu uzrečicu kao lekciju, nije mu padalo na pamet da dalje mulja da on nešto nije, valjda je Žile znao jel’ je il’ nije, jer: “njegovo oko nije pi*da”! Jednom je čak nakon nekog žamora među vojskom gdje su ga opet vojnici pokušavali uvjeriti da oni nisu pričali rekao: “Ma, kako niste, nije moje uho pi*da?!”.

Sam uvod možda je malo seksistički i zbog toga se ispričavam, ali… Svi mi dobro znamo zašto se to tako govori i kaže u narodu?! Ukratko, zato što su žene kad nešto vole ili budu u nekoga zaljubljene sklone tražiti za njega isprike i opravdanja za njegove mane. Sklone su do besvijesti opraštati samo ako one žele tog nekog ili to nešto, bez obzira što vide i same i svima je jasno da ih se pravi budalama… Ništa ne pomaže… Na žalost, tako je i s Hrvatima. Narod koji je 90. imao najbolje stanje u državi od svih naroda bivših socijalističkih zemalja. Obećano mu je blagostanje kao u Švicarskoj, čak i veće.

Narod je to koji je hrlio dati svoje živote samo da ima generacijama sanjanu Hrvatsku. I dočekao ju je. I, u redu. Jednom nam je očeve i djedove srce povuklo i dali su im zauzvrat samo zastavu, grb i kockice za svo ono materijalno bogatstvo, prava i slobodu koju je tad stvarno imao taj isti narod. Narod koji na momente to, kao, shvaća, ali svaki put kad mu gremiji iz sjene mahnu zastavom, grbom i kockicama opet padne na istu foru.

I opet, i opet i opet… Znate zašto? Zato što je ovom narodu oko pi*da. Jer da nije, ne bi nas se toliko godina, već 32 pune su u pitanju, moglo praviti budalama. Sve su nam uzeli, sve su raskrčmili i podijelili među sobom, a neki među nama i dalje hrle li hrle na njihove skupove lažne razdraganosti i lažnog hrvatstva. Neš’ ti hrvatsva dočekat milijunere koji pikaju loptu dok ih boli ona stvar za narod.

Hrvatstvo bi bilo da se okupimo za pravdu, blagostanje, protiv nepravde, protiv siromaštva, obespravljenosti… Nije hrvatstvo grb i zastava. Hrvatstvo je viteštvo. Borba za slabijeg. A ne arlaukanje pjesama koje su “sporne” da bi se još više širio razdor koji opet pomaže gremijima. I te pjesme su možda još samo jedna namjerno ubačena crvena krpa narodu kao i prvo bijelo il’ crveno polje. Kao da je to polje bitno. Ali bitno je ovom narodu jer mu je očito oko pi*da i to ne može shvatiti.

I onima kojima je važno prvo bijelo i onima kojima je važno prvo crveno. Isti ste. Glupi ste. I oko vam je pi*da. Meni nije i ja se neću dozvoliti uvući u lažne ratove koje su vam nazvali “doček” ili “slavlje”. Ne. To nije ni doček, ni slavlje. To je samo još jedno krivo homogeniziranje naroda. Po krivim osnovama. Svi smo mi Hrvati. Jesmo. Samo su među nama neki ubojice, kriminalci, lopovi, prevaranti, neradnici, uhljebi, poltroni…a ja s takvima nisam u istom toru. I nikada neću biti jer, vidim kakvi su to tipovi i igre. Znate li zašto vidim?

Zato što nije moje oko pi*da.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp