Većina mjenjačnica je zatvorena do daljnjeg, banke rade skraćeno, a u Fini kao ni u pošti više nema trenutno ni centa, a kamoli eura. Svi pohrlili po te eure.

Na jednom od rijetkih bankomata koji rade, ljudi histerično podižu novac za nadolazeći vikend, jer kako mi jedna gospođa na moj upit da čemu tolika panika, čemu nervoza, odgovara: “Ostat će bez eura u džepu, pa je sad sva u panici koliko novaca da podigne jer ni kartice, ni išta neće raditi.”

Kakva histerija. Kakva panika. Opet. Koji je vrag ljudima? Ne tako davno histeriziralo se radi gripe, pardon, ovaj, “korone” , stajalo se isto tako u redovima radi “spasonosnog” cjepiva, a sad eto – radi eura. Mi nismo čak ni sposobni, ni voljni pružiti, pa makar i pasivni otpor svemu tome, koristeći kunu do zadnjeg trena kao oblik neslaganja s nadolazećom situacijom, nego se već sada većina odrekla i naše hrvatske kune, kao i onomad slobode izbora, i to prilično olako.

Mi, kakav smo narod i vlastitog jezika bismo se u trenu odrekli da netko donese takve zakone. Danas, sutra da nam uvedu i neki strani jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj vrlo brzo bi hrvatska riječ postala prošlost.

Slogan “Cijepi se, misli na druge” , zamijenio je meni još mrskiji slogan “Euro- NAŠ novac“.

Ne mogu opisati kako mi se želudac okreće kad čujem tu reklamu na radiju ili negdje, i kakvi osjećaji bijesa, ogorčenosti, gađenja, razočaranja i prkosa se u meni tada miješaju.

I ne, ne zanimaju me prazne floskule: “mora se”, ” tako je – kako je” i sl. jer to su prazna opravdanja za smirivanje vlastite savjesti, a to mi zaista ne treba.