Koji su ti ljudi koji su pušteni među nas?!


Idem jedan dan tramvajem od Trga bana Jelačića u smjeru Maksimira. I negdje na Petrovoj u tramvaj ulaze tri crnomanjasta čovjeka, nižeg rasta, mršavi, izduženih glava. Jedan od njih viče kao lud i stalno je u toj vici naglasak na al, al, al.

Svi u tramvaju su se okretali, meni skače nervoza od tolike neobične buke, ali ovaj ne prestaje, viče li viče. Zagledamo se međusobno nepoznati putnici i ja u čudu – što se događa? U momentu mi prostruji kroz glavu: “A što ako ispod jakni izvade mačete ili nešto od oružja i počnu nas redom rokat?” I makinalno se odmaknem od njih na 2-3 metra okrećući im se licem da ih mogu kontrolirati pogledom i djelovati ako se što počne događati.

Naravno, pitanje je što bih mogao učiniti da dođe do nekoga napada, ali opet, bolje se kako tako pripremiti?! I tako taj jedan od njih trojice nikako ne staje s tom vikom da bih na kraju skužio da on priča s nekim na telefon na mikrofonu i da pol Zagreba sluša što oni pričaju, valjda bi se mogli doviknuti u Pakistan ili odakle su već? Izađoše oni odmah na Kvatriću i svima u tramvaju vidno laknu.

Postavlja se pitanje tko je, kako i zašto u našu državu pustio takve ljude i u tolikom broju da su na sve strane? Tko kontrolira te ljude? Tko će odgovarati ako takvi organiziraju teroristički napad ili neki drugi čin zločina? Odgovor je kao i uvijek u Hrvatskoj, a očito i u cijelom “demokratskom” svijetu NITKO. Nitko neće odgovarati ako se nešto desi od strane potpuno nepoznatih ljudi od kojih su neki do jučer držali oružje u rukama i možda činili ratne zločine?!

Neki od njih i danas možda imaju oružje?! Nitko neće odgovarati ni što ti nepoznati ljudi u Hrvatskoj dobivaju poslove i na taj način ruše cijenu rada domaćim radnicima. Pa ću vam dati primjer da i tu baš fizički ugrožavaju domicilno stanovništvo. Oni koju su me ikada čitali ili me poznaju znaju da sam većinom na biciklu i da to nerijetko spomenem. Ima me po cijelom užem dijelu Zagreba. Konstantno nailazim na te nepoznate ljude koji nisu odavde.

Ti nepoznati ljudi nerijetko su vozači Bolta, Wolta (biciklom) ili koji već imaju ti dostavljači. Ono što ih gotovo od reda “krasi” je da ti ljudi bicikle voze kao da su prvi put na prometnicama. Pretječu te s desne strane, voze kroz raskrižja kao muhe bez glave i naravno, novi su tu, stalno im je glava u mobitelu da bilo što nađu, a to je dodatna opasnost.

Sjetite se da vas nekada nisu htjeli uzeti u pizzeriji za dostavljača ako im ne dokažete da znate ulice po gradu kao svoj džep?! Nije li sumanuto dozvoliti da ti ljudi rade taj posao? Naravno da je. Ali, nema više tko drugi jer su “domoljubi” rastjerali hrvatsku mladost da se ne bi više imao tko pobuniti, a onda pustili “samo-dolazeće robove” da im rade za siću i da se ne bune jer tko se buni u tuđoj kući?! Rijetki su.

Inače želim naglasiti da mi je žao što moram indirektno prozivati ljude koji su došli u većini trbuhom za kruhom iz dalekog svijeta. Zamislite, doći iz npr. Nepala da bi u Hrvatskoj vozio bicikl i bio svaki dan izložen pogibelji od prometa, a dobro znamo kakve već tu imamo ?domaće? vozače.

Na kraju, ja sam bio ponosni Titov pionir, a samim tim nemam ništa protiv tih ljudi zbog njihove boje kože, vjere, nacije, jezika…tako sam učen i odgajan da ljude po tome ne gledam, ali mislim da je legitimno pitanje – zašto su oni tako olako i bez kontrole pušteni u Hrvatsku???

Odgovor na to vjerojatno znaju Franjini i Soroševi pioniri.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp