Gilbert Keith Chesterton, britanski pisac, zbog svog načina pisanja nazvan ‘princom paradoksa’ napisao je svojedobno zanimljivu krilaticu, koja u današnjim uvjetima dobiva svoje puno, značenje: Nije problem u tome kad netko ne vidi rješenje. Problem je kad ne vidi problem.

Posljednje tri- četiri dekade nastupile su u svjetskom gospodarstvu velike promjene, koje imaju ozbiljan odraz na mnoge dimenzije življenja. Potreba za vijestima o gospodarstvu raste gotovo geometrijskom progresijom, bilo da je riječ o financijama, poslovanju ili ekonomskim pitanjima. Financijsko i ukupno poslovno novinarstvo slijedi te promjene. U tim promjenama, međutim, novinarstvo gubi ili napušta svoju središnju ulogu – zaštitu javnog interesa. Mnogi medijski analitičari čak tvrde, vjerojatno s razlogom, da su postali lakovjerniji i manje revni u svojim izvješćima i analizama. Izvješćivanje o poslovnim rezultatima prerasta u svojevrsnu tehniku.

Urednici i novinari pokušavaju steći određene prednosti dajući svojim napisima privid veće autentičnosti, potpomognute izjavama i mišljenjima istaknutih poslovnih ljudi i akademskih stručnjaka, što se u dosta slučajeva pokazalo štetnim upravo sa stajališta zaštite javnog interesa. Novinarstvo općenito postaje samouvjerenije, novinari i poslovni komentatori preuzimaju ulogu stručnjaka, gdje se gubi razlika između mišljenja i činjenica. Raste pritisak na novinare da imaju izgrađene poglede i stavove na čisto tehnička pitanja. Nedostatak tradicionalnog novinarskog skepticizma prerasta u ozbiljan gubitak. U SAD-u je ključna funkcija medija u izazivanju establišmenta, predstavljajući interese čitatelja i gledatelja, i promicanju, praćenju i nastojanju da se održi ravnoteža među prirodnim tendencijama u uspostavljanju moći u kontroli protoka informacija između ekonomije, vlade i stanovništva. Pomicanjem interesa i stupnja obrazovanosti novinara na područjima koja pokrivaju javlja se težnja potpunijeg razumijevanja kompleksnih procesa što dovodi i do razvoja reporterskih ekspertiza. Ipak, u tom nastojanju izgubilo se najsnažnije novinarsko oruđe – izvještavanje. Akademici, polit-ekonomisti i poslovni  analitičari, osobito iz financijskih krugova, prečesto su postali glavni akteri vijesti i analiza, koje su mediji interpretirali javnosti. Rastom poslovnog novinarstva ono postaje dragocjen profitni centar, ali sve više osjetljiv na kretanje trendova.

„Novo novinarstvo“ traži sve više ono što nazivamo ‘reporter opinion’, dakle vlastiti stav prema nekom određenom pitanju. Pokazalo se da je u najvećem broju slučajeva taj stav izgrađen na stavovima njihovih izvora informacija. U isto vrijeme, novinarstvo u SAD-u općenito prerasta u glamuroznost, s naglašenim osobama i celebrity pojavama. Poslovne vijesti podliježu sve učestalije takvom trendu. Rast poslovnog izvješćivanja na televiziji, posebno na kablovskim postajama, također utječe na promjene u prirodi kako se plasiraju vijesti iz gospodarskog i financijskog područja. Općenito, novosti na televizijskim ekranima mijenjaju se od neprofitnog javnog servisa prema zabavnom servisu koji omogućuje stvaranje profita. Tiskani i elektronički mediji postaju osjetljiviji na potrebe održavanja što većih naklada ili kvota gledanosti, javljaju se kraće vijesti i emisije kako bi privlačile što veći broj publike, a poticale su nepotpune debate i izazivale kontroverze, upravo s namjerom da povećavaju čitanost ili gledanost, pri čemu se naglasak stavlja na osobnost voditelja, a manje na sam sadržaj emisije.

Intenzivno zanimanje za financijske, poslovne i gospodarske teme nije posebna novost u razdoblju poslije drugog svjetskog rata, pa čak i znatno ranije. Te teme oduvijek su bitno utjecale na način življenja ljudii. Za vrijeme velike gospodarske depresije dominirale su poslovne vijesti, a financijski skandali postali su svakodnevica. Novi vladin program, New Deal, pobuđuje stalnu pozornost.

Nakon Drugog svjetskog rata bilježimo bujanje gospodarstva. Istina, javljaju se kritički tonovi istaknutih ekonomista protiv nabujalog monopola, konformizma, a posebno novih metoda oglašavanja. John Kennet Gailbraith, Vance Packard i William Whyte tako pišu oštre kritike na gospodarske programe i izazvane štetne posljedice pregrijane konjunkture. S druge strane William Buckley i Milton Friedman, među ostalim, optužuju vladu zbog zakidanja poduzetničkih ambicija.

Rasprave intelektualaca oko daljnjeg puta u razvoju gospodarstva nisu nailazili na šire zanimanje poslovnog novinarstva. Do promjene u ponašanju dolazi kasnih 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća. Nagli rast gospodarstva prekinut je bolnom recesijom, zbunjujućom visokom inflacijom i porastom kamata, sve izazvano prvom naftnom krizom. Najviše se to odrazilo na financijski sektor, gdje je zabilježena prava revolucija. Svatko je morao naučiti više o tome kako ulagati svoju ušteđevinu na novi način, ali isto tako kako posuđivati novac u novonastalim uvjetima. Dugovi su rasli čak tri puta brže od prihoda. Od ranijih nekoliko stotina zajedničkih fondova, njihov je broj porastao na nekoliko tisuća – svih vrsta za pokrivanje različitih potreba. Profit financijske industrije u BDP- u je utrostručen, a industrijski Dow Jones indeks povećan čak 12 puta.

Nastupa nova era poslovnog novinarstva. Sumirano, najveći broj medija koristi situaciju za bolje pozicioniranje na tržištu, u nastojanjima da auditoriju pruža željeno štivo i zadrži njihovu pozornost. Istodobno, rast oglašivača stvara pritisak na medije, što sili izdavače da osiguraju potreban prostor i atraktivnim sadržajem zaokupe zanimanje čitatelja i gledatelja, a ujedno zadrže odgovarajuće profesionalne standarde. Zajedno s takvim trendom raste i razina stručnosti poslovnih novinara.. Novinari s ozbiljnim ekonomskim i financijskim obrazovanjem postali su najtraženija roba na medijskom tržištu. Poticalo se specijalizaciju novinara. Poslovni časopisi i listovi predstavljaju potpuno novu industriju, koja traži i nove naslove. Televizija dodaje novu dimenziju poslovnim vijestima – one su brže, protočnije, kraće. Ukratko, široj publici zanimljivije. Stručnjaci kažu – tabloid like. Na toj odrednici započinje i velika ekonomska bitka za oglašivače, u kojoj elektronički mediji ubrzano stječu zavidne pozicije. Danas im taj primat preuzimaju društvene mreže.

Otvoreno je pitanje je li ekspanzija poslovnih vijesti pridonijela boljem informiranju javnosti. Medijski analitičari tvrde da u mnogim područjima  – nije. Zašto? Poslovno novinarstvo prečesto gazi u vode pomodnih kretanja, ostavljajući po strani mnoge neiskorištene teme i neiskorištene gospodarske mogućnosti.

Kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća bilo je mnogo preuzimanja poslovnih banaka, brokerskih i osiguravajućih kompanija. Mnogo ranije to je bilo zabranjeno legislativom New Deala, konkretno Glass-Steagall Actom.

Povod zabrani bilo je razmišljanje da su komercijalne i investicijske banke prečesto u sukobu interesa da bi mogle opstati pod jednim krovom. Banke koje posluju s štednjom nikako se nisu uklapale u ideju investicijskih banaka, a ujedno se povećavao ukupni rizik poslovanja. Pritom treba uzeti u obzir da su banke posebni poslovni entiteti. One su uporište kreditnog sustava na kojem počiva nacionalna ekonomija. Imaju stoga i posebne privilegije. Njihovo poslovanje počiva na povjerenju i to je povijesni ključ uspješnosti banaka. No, Glass- Steagallov zakon suspendiran je u praksi. Bankama je dozvoljeno da ulaze u druge poslovne aktivnosti. Kontrola kamatnih stopa, poput poznate regulacije, prestala je važiti kad je Citibank odbila povratak na stanje početkom 60-ih. Bila je to reakcija poslovnog svijeta na sputavanje zamaha u daljnjem rastu i posljedica stava ekonomskih stručnjaka da antitrustovske ustanove narušavaju tržišno takmičenje i ograničavaju poduzetništvo.

Tom stavu se priklonio i predsjednik SAD-a Bill Clinton, pa je Glass-Steagallov zakon stvarno prestao djelovati. To je u velikoj mjeri pokrenulo financijske i poslovne medije. Bilo je mnogo napisa koji su ukazivali na potencijalne sukobe interesa, ali je ipak pretežito prevladavalo mišljenje da treba podržati eliminaciju najvažnijih financijskih regulatora koji su ranije uspostavljeni.

„Općenito je mišljenje da su antimonopolni zakoni zastarjeli i da se javlja potreba da se temeljito preinače prema novim kretanjima i potrebama, u skladu s interesom gospodarskih i financijskih krugova da se podrže pripajanja i preuzimanja“, isticao je Paul Steiger, bivši izvršni urednik The Wall Street Journala, što je bitno utjecalo na ponašanje financijskih krugova.

Pokazalo se da su ujedinjeni bankari i brokeri ubrzo pronašli metode kako stvarati nove poslovne subjekte i osigurati kretanje kapitala na novostvorenim postulatima. Jamstva za založenu imovinu bila su uglavnom nedovoljno kontrolirana. Derivirana tržišta bila su nadgledavana manje strogo od prodaje vrijednosnih papira. To je u glavnim poslovnim listovima prolazilo sa zatvorenim očima. Premalen je broj najvažnijih ekonomista iz akademskih krugova i s Wall Streeta ukazivalo na nadolazeće alarmantno stanje. Ekonomisti su općenito podržavali liberalizaciju tržišta, preuzimanje i stvaranje velikih financijskih entiteta i vjerovali da konkurencija na slobodnom tržištu može osigurati potrebnu ravnotežu. Najveći broj poslovnih novinara, posebno onih kojima je specijalnost financijsko tržište, vjerovali su stručnjacima i njihove stavove ‘pretakali’ u svoje vlastite. Tako su izvještavali javnost i komentirali aktualno stanje.

Je li riječ o stvarno ‘novoj ekonomiji’?

Medijski entuzijazam prema novoj ekonomiji  bio je, to je utvrđeno, na besprimjeran način prihvatljiv za čitatelje, oglašivače i Wall Street, koji je taj entuzijazam usmjeravao za podršku ‘jedrenju’ cijena dionica. Sofisticiraniji novinari grčevito su razvijali posebne teorije u znak podrške tim stavovima i gledištima, smatrajući da su na pravoj strani, na strani eksperata. Nekoliko akademskih stručnjaka razvilo je nove teorije kako bi velikim idejama dali i potreban akademski kredibilitet. Upravo to je bilo ono što je bilo potrebno financijskim izvjestiteljima.

Izvještavanje o novoj ekonomiji bilo je zapaženo površno. Definicije o novoj ekonomiji mijenjale su se unutar 1970. do početka 21. stoljeća unutar istih medija. Prve definicije govorile su o ekonomiji usluga, zatim globalizaciji, kasnije o kombinaciji usluga, globalizacije i informatičke tehnologije. Konačno, internet  je unio dodatne promjene, nova ekonomija je postala – web. Nova ekonomija iz 90-ih godina bila je bez presedana u povijesti gospodarstva, predstavljala je novu industrijsku revoluciju.

Jesu li mediji i neodgovorni novinari izazvali  financijsku katastrofu? Oni su zasigurno sudjelovali u podgrijavanju atmosfere u kojoj je nova ekonomija bujala. No, pravi uzroci krize leže u prenapregnutom financijskom tržištu, na kojem su se izgubili stvarni regulatori i gdje su pomiješane kruške i jabuke. Velika pohlepa i vizija bez stvarnog pokrića platili su danak, a najvećim su dijelom stradali obični ljudi, koji su primamljeni blještavim rezultatima nerealnog rasta vrijednosti dionica i nametnutim sjajem nove ekonomije izgubili svoje ušteđevinu za stare dane. Gubici se penju na stotine milijardi dolara.

Ono što se mora zamjeriti poslovnom novinarstvu u cijeloj toj priči jest  da je izgubilo osjećaj skepticizma i odgovornosti kao pas-čuvar javnog interesa. Postalo je previše ovisno o izvorima čije prikrivene interese  jednostavno nije razumjelo ili ih je ignoriralo. Ponovno se u praksi pokazalo koliko mediji mogu nanijeti štete, kao i koliko dobra mogu učiniti kad se drže svojih profesionalnih standarda i normi ponašanja. Slučaj nove ekonomije pokazuje lakovjernost poslovnog novinarstva, koja se više ne bi smjela dogoditi, jer sa sobom nosi ogromne nepovoljne posljedice za veliki broj sudionika.

Velika financijska i ekonomska kriza pravi su školski primjer ekonomske katastrofe neshvatljivih razmjera. Iako (do danas) još uvijek nema konsenzusa o uzrocima ove krize, većina stručnjaka prepoznaje krivce za krizu, ponajviše u financijskom sustavu koji se odmaknuo od kontrole i izbjegava regulaciju i nadzor. Više od desetak godina nakon početka financijske krize, centralni bankari i političari plješću po leđima: najgore je iza nas i oporavak je učinjen. Greška. Samo je pitanje vremena do izbijanja krize. I to punom snagom …

Makroekonomski indeks otpornosti (kojeg su zajedno razvili švicarski institut SRE – Swiss Re i britansko sveučilište LSE – londonska ekonomska škola) pokazuje da je globalna ekonomija danas manje otporna na globalnu financijsku krizu nego 2007. Analiza pokazuje da je 80 posto zemalja (koje pokrivaju 31 zemlju s 75% udjela u svjetskom BDP-u) sada ranjivije u tom pogledu, usprkos činjenici da su financijske institucije jače nego što su bile na početku krize. Nedavno je na blogu Svjetske banke objavljen članak čiji je autor Augusto Lopez-Claros, bivši direktor Globalnih pokazatelja i analitičar Svjetske banke. Zanimljiv je iz više razloga: posebno jer se zalaže za fiskalnu stabilizaciju u narednim godinama. Upozorio je da je danas u mnogim zemljama javni dug na razini zadnji put viđenoj na kraju Drugog svjetskog rata. Prema njegovom mišljenju, neki oblik fiskalne konsolidacije, podržan drugim strukturnim i institucionalnim reformama, možda će biti jedini održiv put u narednim godinama. U prilog ovoj tvrdnji iznosi i tri argumenta. To su sveukupno smanjeni fiskalni prostor, zatim povećani srednjoročni pritisci i, konačno, volatilnost financijskog tržišta.

Kako su novinari i opće poslovno novinarstvo reagirali na početak vrlo ozbiljne financijske krize i što smo naučili iz nje? Je li nova financijska kriza stvarno na putu? Ulazimo svakako u doba duboke neizvjesnosti, koje traži i povećanu odgovornost. Otvoreno je pitanje jesmo li spremni dati prave odgovore na te velike nove izazove. Vraćam se na sam početak: nije problem samo u rješenju nego u opasnosti da ne sagledamo problem.