Za vrijeme školovanja se bodujemo ocjenama, kasnije u poslu bivamo ocijenjeni na temelju učinka. Zdrava konkurencija je dobra jer može djelovati inspirativno na sve sudionike igre. To je onaj lijepi osjećaj zajedništva koji nas ispunjava te osjećaj sreće zbog postojanja drugih ljudi i njihovih ideja. Nitko nikome nije prijetnja, nitko nikoga ne ugrožava, svatko od nas ovome svijetu donosi nešto drugo i jedinstveno. Raznolikost je poticajna.

Jedni druge možemo poticati da budemo svakim danom još bolji. Za razliku od poticajne, zdrave konkurencije, nezdrava i bolesna konkurencija je ona koja pokušava podmetnuti nogu drugim natjecateljima na atletskoj stazi života. To ni u kojem slučaju nije Fair Play. To je prljava igra koju danas igraju mnogi ljudi. Ne žele imati konkurenciju. Žele biti sami samcati na atletskoj stazi života, dok bi druge sudionike najradije uklonili s nje. Žele imati monopol na bilo što čime se bave. Žele biti jedini ponuđači nekog proizvoda ili usluge na tržištu. Tako im je lakše.

Ali, ono što je bitno i što ovdje treba naglasiti je to da je sustav taj koji ima zadatak osigurati jednake uvjete i jednake startne pozicije za sve ljude kako bi se mogla odvijati ta famozna ‘poštena igra’ koje nažalost nema, jer sustav ne želi da je ima. Također – sustav je taj koji bi u pravilu trebao određivati pravila igre koje bi svi trebali poštivati i sprječavati ljude u podmetanju nogu bilo kome tko im se nađe na putu.

A, što radi sustav? On, umjesto da osigura svima sigurne uvjete za poslovanje, on sam podmeće nogu poštenim ljudima koji samo pokušavaju raditi svoj posao. Sustav izravno i neizravno plaća ljude i omogućava im financiranje iz raznih stranih izvora kako bi sprječavali ljude u njihovu radu. Naravno, ovdje poglavito mislim na plaćene cenzore, takozvane ‘provjeravatelje činjenica’ za koje već ptice na grani znaju čime se zapravo bave.

Te su individue plaćene da svakim danom sustavno i nemilosrdno uništavaju slobodno, neovisno novinarstvo želeći ga u potpunosti ugušiti kako bi na sceni ostali samo dosadni i nevjerodostojni mainstream mediji. Oni to čine na načine koje je nemoguće riječima opisati bilo kome, vršeći neviđeni teror nad ljudima koji su se usudili povjerovati u pravo javnosti na istinu o svijetu u kojem živimo. Javnost po njima ne smije saznati istinu. Javnost mora imati isprani mozak i biti konstantno mentalno eutanazirana i cijepljena od bilo kakvog mišljenja svojom glavom i od bilo kakve istine. Javnost mora nastaviti živjeti okupana lažima. To je njihov jedini cilj.

Zar je to Fair Play? Uz sveprisutne životne oluje koje svi mi poznajemo i sveprisutne zlobne, pakosne ljude kojima je u krvi da podmeću noge drugim ljudima, što nije nikakva novost i što je sastavni dio svačijeg života, sada je tu još i sustav koji umjesto da omogući ljudima normalno tržišno natjecanje na bilo kojem polju – što bi trebala biti njegova dužnost, još unaprijed guši ljudima bilo kakvu startnu poziciju za rad.

Selektivno puštati jedne ljude da rade, a drugima onemogućavati bilo kakav rad zove se kriminal i prljavi posao. Najperverznije od svega je pomisliti da svi mi taj isti korumpirani sustav i sve te cyber kriminalce plaćamo.

Kako vrijeme ide sve više bivamo svjesni da ‘poštene igre’ nema. Igra se nepošteno, udara se ispod pojasa, podmeću se noge na sve strane. Ušli smo u polje puno raznih cyber ratnika od kojih se neki čak predstavljaju kao borci za slobodu, a čine sve da tu slobodu uguše.

Tko te ljude plaća, te ljude kojima smeta bilo kakva konkurencija i bilo tko tko se bavi sličnim poslom kao oni, to znaju samo oni. Lako ih je prepoznati – to su oni ljudi koji šire razdor među ljudima i koji žive u nekim svojim, zatvorenim svjetovima. Oni koji su za zajedništvo i slogu, tako se i ponašaju. Vođeni tom idejom, nastavljamo dalje, dan po dan. Uz ljude koji grade mostove među ljudima, vremenima i prostorima i daleko od onih koji se dijele, svađaju, jedni druge prokazuju, blokiraju, koji grade ograde i šire razdor među ljudima. To nisu borci za slobodu, već za neki novi fašizam koji nikome ne treba.

Želimo slobodan i miran svijet bez ograda i zidova, svijet prijatelja i spojenih ruku, a ne svijet pun ratnika koji svakoga vide kao neprijatelja na bojnom polju života. Kada bi ti lažni borci za slobodu i istinu samo znali da život nije bojno polje, već polje prepuno snova i spoznaja, kroz koje smo svi mi samo prolaznici, ne bi gubili ni trenutka na svo zlo koje čine drugima.

Ti jadni ljudi nalaze veću nasladu u zlu koje čine drugima, nego u nečemu dobrome što bi se njima moglo dogoditi. Sve te svjetske bitange skrivene iza zaslona svojih računala, svi ti podmukli lopovi i cyber kriminalci, sve te plaćene ubojice slobode i istine, ne znaju da najveće zlo čine sebi samima – jer su prodali svoje duše vragu i nikakav novac ni ekskluzivni ugovori koje imaju sa svojim mecenama neće im pomoći da spoznaju snagu dobrote i ljepotu života. Nema nikakve razlike između njih i plaćenih ubojica, jer kada si plaćen da nekoga sprječavaš u njegovu radu – ti zapravo ubijaš tog čovjeka, a ubojstva takve vrste moraju kad – tad biti kažnjena i doći na naplatu.

Svi ti moćnici, vladari i njihove sluge koji tako marljivo iz dana u dan kreiraju ovaj nakaradan i nepravedan svijet bez poštenih pravila igre i jednakih šansi za sve – sebe su osudili na propast. Mogu pobjeći od svijeta, mogu se skrivati od ljudi kojima čine zlo, ali od sebe i svojih grijeha neće pobjeći nikada. Ti će grijesi živjeti s njima u sve dane njihova ovozemaljskog putovanja i pokucat će im na vrata kao neželjeni gost kada se tome najmanje budu nadali. Tako to uvijek biva… Sve se vraća, sve se plaća.

Čineći dobro doprinosimo izgradnji boljeg svijeta za sve nas. Predivan je to osjećaj. Tko ga nije okusio, ne zna što propušta. Zlo će nastaviti činiti svoje i privlačiti ljude u svoju službu. Borba između dobra i zla odvija se otkad je svijeta. Ali, dobro uvijek na kraju pobjeđuje u svim tim bitkama. Tako je bilo i bit će. Oduvijek i zauvijek. Zato nam je još uvijek osmijeh na licu. Za tu pobjedu živimo. Za pobjedu dobra nad zlom. Predivnog li osjećaja koji nema cijene.