Nakon gotovo godinu dana dramatične akcije, s početnim ruskim napredovanjem koje je naišlo na impresivne ukrajinske protuofenzive, prve crte u tekućem rusko-ukrajinskom sukobu su se stabilizirale, s obje strane uključene u krvavu borbu za položaje, iscrpljujući jedna drugu u brutalnoj borbi, čekajući sljedeću veliku inicijativu bilo koje strane.

Sada kada je prošlo godinu dana otkako je Rusija napala Ukrajinu, činjenica da je Ukrajina dogurala ovako daleko u sukobu je i moralna i, u manjoj mjeri, vojna pobjeda.

Od predsjednika američkog Združenog stožera do direktora CIA-e, većina viših vojnih i obavještajnih dužnosnika na Zapadu procijenila je početkom 2022. da bi velika ruska vojna ofenziva protiv Ukrajine rezultirala brzom, odlučujućom ruskom pobjedom.

Otpornost i odlučnost ukrajinske vojske iznenadila je sve, pa tako i Ruse, čiji se prvobitni plan djelovanja, uključujući dodijeljene snage, pokazao nedostatnim za dodijeljene zadaće. Međutim, ova percepcija ukrajinske pobjede je pogrešna.

Smrt diplomacije

Sada kada se prašina slegla na bojnom polju, pojavljuje se obrazac u vezi sa strateškom vizijom iza odluke Rusije da napadne Ukrajinu. Dok zapadnjački narativi i dalje prikazuju rusku akciju kao ishitreni čin ničim izazvane agresije, pojavio se obrazac činjenica koji sugerira da bi argumenti Rusije za preventivnu kolektivnu samoobranu prema članku 51. Povelje Ujedinjenih naroda mogli biti valjani.

Nedavna priznanja dužnosnika odgovornih za odobravanje sporazuma iz Minska iz 2014. i 2015. (bivši ukrajinski predsjednik Petro Poroshenko, bivši francuski predsjednik Francois Hollande i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel) pokazuju da je cilj sporazuma iz Minska promicanje mirnog rješenja post- Sukob u Donbasu 2014. između ukrajinske vlade i proruskih separatista bila laž.

Prema ovoj trojci, sporazumi iz Minska bili su nešto više od sredstva da se Ukrajini da vremena da, uz pomoć NATO-a, izgradi vojsku sposobnu kontrolirati Donbas i otjerati Rusiju s Krima.

Gledano u ovom svjetlu, uspostava stalnog centra za obuku od strane SAD-a i NATO-a u zapadnoj Ukrajini – koji će obučavati oko 30 000 ukrajinskih vojnika prema standardima NATO-a između 2015. i 2022. s jedinom svrhom suprotstavljanja Rusiji u istočnoj Ukrajini – potpuno je nova perspektiva .

Priznata dvoličnost Ukrajine, Francuske i Njemačke u suprotnosti je s opetovanim inzistiranjem Rusije, prije njezine odluke o invaziji na Ukrajinu 24. veljače 2022., da se u potpunosti provedu sporazumi iz Minska.

Godine 2008., bivši američki veleposlanik u Rusiji William Burns, sadašnji direktor CIA-e, upozorio je da će svaki pokušaj NATO-a da umiješa Ukrajinu Rusija smatrati prijetnjom nacionalnoj sigurnosti te da će, ako se nastavi, izazvati rusku vojnu intervenciju. Ovaj Burnsov dopis daje prijeko potreban kontekst za inicijative Rusije od 17. prosinca 2021. za stvaranje novog europskog sigurnosnog okvira koji bi Ukrajinu držao izvan NATO-a.

Jednostavno rečeno, putanja ruske diplomacije bila je izbjegavanje sukoba. Isto se ne može reći za Ukrajinu ili njezine zapadne partnere, koji su vodili politiku širenja NATO-a uz rješavanje krize u Donbasu/Krimu vojnim sredstvima.

Game Changer, ne Game Winner

Odgovor ruske vlade na neuspjeh ruske vojske da porazi Ukrajinu u ranim fazama sukoba daje važan uvid u razmišljanje ruskog vodstva o njegovim ciljevima.

Budući da nisu uspjeli postići odlučujuću pobjedu, činilo se da su Rusi spremni prihvatiti ishod koji je ograničio ruske teritorijalne dobitke na Donbas i Krim i pristanak Ukrajine da se ne pridruži NATO-u. Zapravo, Rusija i Ukrajina bile su na rubu formaliziranja sporazuma u tom smislu tijekom pregovora koji su se trebali održati u Istanbulu početkom travnja 2022.

Međutim, ti su pregovori prekinuti nakon intervencije tadašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona, koji je nastavak vojne pomoći Ukrajini povezao sa spremnošću Ukrajine da iznudi prekid sukoba na bojnom polju, a ne pregovorima. Johnsonova intervencija bila je motivirana procjenom NATO-a da početni ruski vojni neuspjesi ukazuju na rusku slabost.

Raspoloženje u NATO-u, koje se odražava u javnim izjavama glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga (“Ako [ruski predsjednik Vladimir] Putin pobijedi, to neće biti veliki poraz samo za Ukrajince, već će to biti poraz, i opasnost, za sve nas “) i američkog ministra obrane Lloyda Austina (“Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do točke u kojoj više ne može činiti ono što je učinila invazijom na Ukrajinu”) kako bi okončali rusko-ukrajinski sukob koji će se koristiti kao rat putem posrednika, namjeravao oslabiti Rusiju do te mjere da više nikada ne bi pokušala vojnu avanturu poput one u Ukrajini. [U kombinaciji s neuspjelim ekonomskim ratom, također je osmišljeno da sruši rusku vladu, kao što je predsjednik Joe Biden priznao prošlog proljeća].

Ta je politika poslužila kao poticaj za ubrizgavanje više od 100 milijardi dolara pomoći Ukrajini, uključujući desetke milijardi dolara u naprednoj vojnoj opremi.

Ova golema injekcija pomoći bila je veliki događaj koji je omogućio Ukrajini da se prebaci s primarno obrambenog stava na onaj u kojem je rekonstruirana ukrajinska vojska, obučena, opremljena i organizirana u skladu sa standardima NATO-a, pokrenula protunapade velikih razmjera koji su uspjeli potisnuti ruske snage iz zemlje. protjerati velike dijelove Ukrajine. Međutim, to nije bila pobjednička strategija – daleko od toga.

Vojna matematika

Impresivna ukrajinska vojna postignuća koja je omogućila vojna potpora NATO-a došla su uz veliku cijenu života i opreme. Iako je teško dati točan izračun žrtava na obje strane, opće je priznato, čak i od strane ukrajinske vlade, da su ukrajinski gubici bili teški.

Sada kada su se borbene linije stabilizirale, pitanje kako bi se rat trebao odvijati svodi se na osnovnu vojnu matematiku – ukratko, uzročno-posljedični odnos između dviju osnovnih jednadžbi koje se vrte oko stope spaljivanja (koliko brzo nastaju gubici) naspram stope popune (koliko brzo) ti se gubici mogu nadomjestiti) .

Čini se da niti NATO niti Sjedinjene Države nisu u stanju održati količinu oružja isporučenu Ukrajini koja je omogućila uspješne protunapade protiv Rusa u jesen.

Ova oprema je u velikoj mjeri uništena, i unatoč nastojanjima Ukrajine za dodatnim tenkovima, oklopnim borbenim vozilima, topništvom i protuzračnom obranom, i iako se čini da nova vojna pomoć stiže, ona će stići kasno tijekom bitke i u nedovoljnim količinama da bi imala pobjednički učinak na bojnom polju.

Broj žrtava koje Ukrajina ima, ponekad više od 1000 ljudi dnevno, također daleko premašuje mogućnosti za mobilizaciju i obuku zamjena.

Rusija, s druge strane, dovršava mobilizaciju više od 300.000 ljudi za koje se čini da su opremljeni najnaprednijim sustavima oružja u ruskom arsenalu.

Kada ove trupe u potpunosti stignu na bojište negdje krajem siječnja, Ukrajina neće imati odgovor. Ova surova stvarnost, zajedno s ruskom aneksijom više od 20 posto teritorija Ukrajine i infrastrukturnom štetom od gotovo 1 trilijuna dolara, loše sluti na budućnost Ukrajine.

Stara ruska izreka kaže: Rus sporo upregne, a brzo jaše. Čini se da je to slučaj sa sukobom između Rusije i Ukrajine.

I Ukrajina i njezini zapadni partneri bore se za održavanje sukoba koji su započeli kada su odbacili moguće mirovno rješenje u travnju 2022. Nakon početnog zaostatka, Rusija se uglavnom pregrupirala i čini se da je spremna nastaviti opsežne ofenzivne operacije, na koje ni Ukrajina ni njezini zapadni partneri nemaju adekvatan odgovor.

Štoviše, s obzirom na iluzornu povijest sporazuma iz Minska, malo je vjerojatno da se Rusija može diplomacijom odgovoriti od vojne ofenzive. Stoga se čini da će 2023. biti godina nastavka nasilnih sukoba koji će kulminirati odlučujućom ruskom vojnom pobjedom.

Kako Rusija pretvara takvu vojnu pobjedu u trajno političko rješenje koje se pretvara u regionalni mir i sigurnost, ostaje za vidjeti.

Scott Ritter bivši je obavještajni časnik marinaca Sjedinjenih Država koji je služio u bivšem Sovjetskom Savezu za provedbu sporazuma o kontroli naoružanja, u Perzijskom zaljevu tijekom operacije Pustinjska oluja i u Iraku za nadgledanje razoružanja oružja za masovno uništenje. Njegova najnovija knjiga je Razoružanje u vrijeme perestrojke, koju je objavio Clarity Press.