Države EU samo su vazali Sjedinjenih Država


Piše Thomas Röper:

Sjedinjene Države Europu vide kao svoju koloniju, kao “tributarne vazale”, kako je to otvoreno rekao savjetnik američkog predsjednika Zbigniew Brzeziński u svojoj knjizi “Jedina svjetska sila”. Zašto je ljudima u Europi tako teško shvatiti da je to tako i zašto se tome ne suprotstavljaju?

Da bismo to razumjeli, moramo baciti pogled na povijest. U školi i medijima nas uče da je Europa, odnosno Zapad, pupak svijeta. Civilizacija svijeta rođena je na Zapadu. Naravno, postojalo je Egipatsko Carstvo u davna vremena, ali to je bilo davno. A postojalo je i Kinesko Carstvo, ali to je bilo daleko, a osim toga, Europljani su bili ti koji su otkrili svijet.

Danas je, saznajemo, Zapad još uvijek lider. I ekonomski i tehnološki. Osim toga, tu je demokracija, sloboda tiska i općenito Zapad je bedem slobode i pravde. A Zapad mora donijeti te blagoslove siromašnim i potlačenim narodima svijeta. Ako treba i silom, kao što su “oslobođeni” Irak i Libija od svojih diktatora i kao što se pokušalo u Siriji. Kinezi i Rusi su također potlačeni narodi koji neće biti sretni dok se ne otresu svojih “režima” ​​i uživaju u blagodatima neoliberalnog Zapada.

I tu počinje povijesna paralela, koju je lako uočiti ako proučavate povijest. Svako je Carstvo moralo objasniti svojim građanima zašto poziva mladiće na oružje. Ne možete reći da se radilo o bogatstvu i moći za elite tog vremena (kraljeve i careve), morali ste smisliti nešto plemenito – veliki, moralni cilj.

Plemenita i moralna svrha

U starom Rimu mnogi su ratovi opravdavani potrebom da se pomogne i donese civilizacija barbarima koji su tako zaostali. Da su osvajanja bila oko novca i moći, nije se govorilo na rimskim tržnicama, kada je narod trebalo uvjeriti u ratove. Službeno se radilo o rimskoj civilizaciji, koju je trebalo donijeti jadnim barbarima.

Ni Španjolsko Carstvo nije reklo da želi opljačkati Novi svijet. Navodno se radilo o odnošenju kršćanstva jadnim poganima u Novom svijetu i spašavanju njihovih duša.

A još prije stotinjak godina Britansko Carstvo je “žalilo” što nije moglo svojim kolonijama dati neovisnost, navodno imajući odgovornost prema “nerazvijenim” narodima koji nisu bili sposobni ni sami sobom vladati. Bez britanske “pomoći” potonuli bi u kaos. Bili su gotovo obavezni pomoći im i žrtvovali su se da im donesu civilizaciju.

Sve su to činjenice koje svatko tko se zanima za povijest može pročitati u tadašnjim izvorima. Javnosti se uvijek kao povod za širenje moći predstavljao plemenit razlog.

carstvo

Sada znamo da su to uvijek bile laži. Sve je bilo oko novca i moći. Rimski zapovjednici pljačkali su osvojena područja i nakon pobjede vraćali se kući bogati. Španjolci su poklali Indijance kako bi se dočepali zlata. A Britanci su opljačkali svoje kolonije kako bi britanska viša klasa mogla živjeti u luksuzu.

Danas je Imperij SAD, ali budući da ljudi riječ Imperij shvaćaju negativno, radije govore o svjetskoj sili. Ali to je samo druga riječ za “carstvo”.

“Plemeniti” ciljevi Imperija

Čak i danas ljudi opravdavaju ratove u plemenite svrhe. Ljudi vode ratove i ubijaju ljude kako bi im donijeli slobodu, prosperitet i demokraciju. Međutim, to je prilično loše funkcioniralo zadnjih 60 godina. Gdje god se SAD borio za slobodu i ljudska prava tijekom desetljeća, to nikada nije uspjelo. Bilo da gledamo Vijetnam, ili Irak, Afganistan, Kosovo, Libiju, Siriju i tako dalje. Ne postoji primjer gdje su američki ratovi donijeli mir, slobodu, prosperitet i ljudska prava.

Umjesto toga, ratovi su američkoj industriji oružja donijeli izvore nafte, tržišta i dobre poslove, plaćene poreznim dolarima američkih građana koji su vjerovali da pridonose slobodi i miru u svijetu. Upalilo je svaki put i elite su svakim ratom postajale sve bogatije i moćnije.

Instrumenti dominacije Carstva

Već drevna carstva nisu mogla osvojiti svoje teritorije, već su regionalne vladare učinila ovisnima o sebi i stvorila suparništvo između tih regionalnih vladara. Na taj su način Rimljani uspjeli održati svoje Carstvo stotinama godina, a Britanci su, primjerice, na taj način zavladali cijelom Indijom sa samo nekoliko tisuća vojnika. Već su Rimljani izmislili stari recept za uspjeh i nazvali ga “divide et impera”, “podijeli pa vladaj”.

Sjedinjene su Države dodatno usavršile ovo načelo. Osnovali su međunarodne organizacije kojima dominiraju. To vazalima daje osjećaj da i sami mogu nešto odlučiti. Ali ekonomsku moć MMF-a ili Svjetske banke, koja vrši pritisak na male zemlje, kontroliraju SAD. I oni mogu koristiti te alate da nametnu svoju volju bilo kojoj zemlji.

Jedan primjer: Grčka je morala smanjiti potrošnju i socijalne usluge pod pritiskom MMF-a. Svugdje je trebalo rezati, osim u vojsci. Grčka bi mogla i trebala nastaviti kupovati oružje. I to većinom američkih proizvođača. Istodobno, Grčka je morala privatizirati svoju najvažniju imovinu, poput zračnih i brodskih luka, koje su po smiješnim cijenama preuzele zapadne tvrtke, većinom u američkom vlasništvu.

NATO je također takav instrument dominacije. I tu SAD dominira i čak može svoje vazale pozvati na oružje u ratove ili ih čak natjerati da plaćaju ratove, od čega SAD dijelom dobro zarađuje.

“tributarni vazali”

Ali Europljani sebe vide kao “saveznike” ili “partnere” SAD-a, dok ih geopolitika Washingtona naziva “pritočnim vazalima”.

Postoje i aktualni primjeri za to. Njemačka, primjerice, još uvijek plaća okupacijske troškove SAD-u. Danas se to zove “trošak stacioniranja NATO trupa”, ali to je ista stvar. Novi naziv uveden je 1950-ih jer su se Nijemci pobunili protiv riječi okupacija i nisu htjeli snositi troškove.

U Njemačkoj navodno nitko ne zna koliko Njemačka zapravo plaća američke trupe u vlastitoj zemlji, jer su troškovi podijeljeni između savezne vlade, saveznih država i općina i navodno ih nitko nikada ne može zbrojiti. Ali to ne mijenja činjenicu da Njemačka plaća te troškove od kraja rata.

U školi učimo kako je SAD velikodušno pomogao Njemačkoj s Marshallovim planom. Ono što ne učimo je sljedeće: prema Marshallovom planu, okupacijske zone zapadne Njemačke 1948., a potom i Savezna Republika Njemačka od 1949. do 1952. godine, dobile su ukupno 1,4 milijarde dolara. Prema današnjoj kupovnoj moći, to bi bilo oko 14 milijardi dolara. Jedini problem je što je Njemačka također morala nadoknaditi SAD-u troškove tadašnje okupacije Njemačke. Do brojki o tome nije lako doći, ali samo 1950. godine iznosio je 4,5 milijardi DM, odnosno oko 1,1 milijardu USD po tadašnjem tečaju. U samo godinu dana.

To znači da je Njemačka platila SAD-u puno više troškova okupacije tijekom razdoblja Marshallova plana nego što je dobila od SAD-a tijekom istog razdoblja. Nijemci su praktički sami platili Marshallov plan.

Tako su to radili bogataši u povijesti, iskorištavali su svoje kolonije, tjerali ih da plaćaju za to i objašnjavali im da je to samo za njihovo dobro.

A ako ne želiš, upotrijebit ću silu

U tom kontekstu, trebalo je vidjeti NATO-ov cilj od 2 posto, koji su SAD progurale 2014. godine. Poanta je bila da su američki NATO vazali uložili dva posto svog BDP-a u oružje. A to oružje dolazi gotovo u potpunosti iz SAD-a.

Kada je EU osnovala obrambeni fond od 13 milijardi za razvoj vlastite industrije oružja, SAD nije bio sretan zbog toga, jer bi fond koristio samo europskim tvrtkama. Američke tvrtke morale su otići praznih ruku. A Washingtonovi “saveznici” već su otvoreno zaprijetili EU sankcijama, kako je izvijestio Der Spiegel:

“Željena neovisnost nije nimalo po ukusu Amerikanaca. Primjerice, dva državna tajnika upozoravaju da planirana Europska obrambena suradnja (PESCO) i zajednički fond “nažalost” ne bi ispunili zahtjeve “zajedničke industrijske suradnje u području obrane unutar EU i preko Atlantika”.

To je bilo lijepo sročeno, ali jednostavnim jezikom to znači: “Ako ništa ne zaradimo, ne možemo osnovati fond!”

I to je tada jasno rečeno:

“Washington se posebno žali da su američke tvrtke isključene iz financiranih razvojnih projekata “otrovnim pilulama” u relevantnim ugovorima. Na primjer, projekti su otvoreni za zemlje koje nisu članice EU, ali o sudjelovanju se mora odlučiti jednoglasno. (…) U pismu SAD izravno zahtijeva uklanjanje relevantnog pravila (…) Zabrinuti su zbog “restriktivnog jezika i propisa”, upozorava se u pismu. Washington tada poziva na konkretne promjene. “Prije nego što se ovi ugovori razviju, preporučujemo da ih pregledate s obzirom na naše dugoročne ciljeve za transatlantsko sigurnosno partnerstvo”, pišu dva državna tajnika.

Nije moglo biti jasnije da SAD želi više novca od Europljana. A također službeno pismo iz Washingtona prijeti kaznom neposlušnim europskim vazalima:

Žestina pisma iznenadila je mnoge diplomate u EU. Bili su svjesni primjedbi pokušaju osamostaljivanja na području naoružanja. Ali sada Washington prijeti kaznenim mjerama ako EU ne popusti. “Obrnuta ograničenja u Europi ne bi bila dobrodošla i ne bismo ih rado razmatrali”, stoji u pismu.

Na jednostavnom engleskom: “Ne bismo vas željeli kazniti.”

Je li to jezik kojim saveznici, partneri i prijatelji govore jedni s drugima? Ili je to jezik koji koristi kolonijalna sila protiv vazalne države koja bi mogla postati pomalo neposlušna?

Novac teče samo u jednom smjeru

Primjera ima još, jer nije riječ samo o novcu za naoružanje. Sjeverni tok 2 također je bio trn u oku SAD- u jer su željeli prodati svoj skupi fracking plin u Europi, što im je sada uspjelo zahvaljujući ukrajinskoj krizi i dizanju u zrak Sjevernog toka. Nestašluke tadašnjeg američkog veleposlanika u Berlinu, koji je kao guverner njemačkim tvrtkama pisao gadna pisma i besramno im prijetio, mnogi još pamte.

Mnogo je primjera tokova novca koji idu samo u jednom smjeru. Volkswagen je platio kaznu od milijardu dolara SAD-u zbog “emisionog skandala”, nije Ford grupa platila kaznu od milijardu dolara EU. Ili mnoge europske banke koje su platile milijarde dolara kazni u SAD-u, dok niti jedna američka banka nije platila kaznu od milijardu dolara EU. Popis se može nadopunjavati.

Ili uzmimo trenutačni primjer presude WTO-a protiv kaznenih carina Trumpove administracije na čelik i drugu robu. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) izjasnila se protiv carina, ali SAD je vrlo jasan da će ignorirati odluku WTO-a. A kako reagiraju čelnici u Bruxellesu? Uz slijezanje ramenima, jer oni tu ne mogu učiniti više nego što je indijski regionalni vladar u 19. stoljeću mogao učiniti nešto po pitanju odluka iz Londona.

Dakle, zapravo je posve jasno da su EU i njezine države članice kolonije ili vazali SAD-a. Novac teče iz Europe u SAD, a ne obrnuto. Američke trupe su u europskim zemljama, a ne obrnuto. A države članice EU čak plaćaju i održavanje američkih vojnih baza u svojim zemljama. Oni plaćaju, takoreći, vlastitu okupaciju, koja im se prodaje kao “zaštita” od percipiranih neprijatelja kao što su Rusija ili Kina.

Rimsko Carstvo je to već radilo: stacioniralo je legije u susjednim državama i za to je bilo plaćeno. Zauzvrat su tamošnji vladari mogli, milošću Rima, biti zaštićeni od pobuna protiv njihove vlasti. Ako to radi mafija, to se zove “iznuda novca za zaštitu”, ako to čini Imperij, to se zove “zaštita saveznika”.

Nikad nije prekasno…

No, jasno je da se mediji, političari, a posebno građani Europe teško mire s idejom da više nisu pupak svijeta, već tek “pritočni vazali”. To bi se moglo promijeniti, budući da je Rusija ponudila suradnju na razini očiju, a Rusija nema moć tretirati Europu kao vazala čak i kad bi to htjela.

Ukrajinska kriza uvelike je produbila jaz između Europe i Rusije, što naravno ide u prilog SAD-u jer je dodatno učvrstio svoju moć nad Europom. To je otišlo toliko daleko da u Europi, primjerice, nitko ne postavlja pitanja što se zapravo dogodilo sa Sjevernim tokom. Problem je u medijima gurnut pod tepih i brzo zaboravljen.

Sve dok europski političari – poput vazalnih kraljeva u starom Rimu – osobno profitiraju od ove “suradnje” sa SAD-om održavajući ih zadovoljnima dobrim konzultantskim ugovorima i peteroznamenkastim honorarima za malo predavanje, ništa se neće promijeniti.

Ali nada ostaje, jer nikad nije kasno ispraviti greške i pokušati spasiti što se još može. Sve dok se još ima što spasiti…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp