Hessea sam već odavno zaboravio; ali zato Sartrea nisam, iako sam od Hessea pročitao apsolutno sve što je napisao, a kod Sartrea sam cijenio isključivo: „Mučninu“ – i samo to. Sve me je to držalo dobrih desetak godina; a i danas me „drži“, samo što, obratom kojeg zazivam, sa time želim raščistiti. Dugo sam imao u sobi uokvirene razne pisce i pjesnike; od navedenih još i: Kanta, Goethea, Novalisa, Poea, Rimbauda, Blakea; a od muzičara: Mozarta i Beethovena.

Sve mi je to bila inspiracija za stvaranje i izražavanje. Ali sve to nisam bio ja, niti ću to ikad biti. No, fora je recimo: znati poduprijeti svoje stajalište „slavnim“ izrekama. Ali, opet, to nije od koristi, jer ljudi to u principu ne fermaju, niti im to išta znači. A opet, s druge strane, lako će ti prigovoriti, da si si nešto samo umislio, te da to ne stoji.

Tada u „pomoć“ pozivaš sve genije svijeta i na njih se oslanjaš; ali to vodi u duboku samoću i radikalnu distanciranost. Ono što sam shvatio je to: da ljudi žele čistokrvno, suzama i znojem: stečeno iskustvo, te da to najviše cijene i uvažavaju. Ali do toga treba doći. Spekulacijom se možeš uzvisiti, ali samo u svojim sferama i svojim očima; za druge ostaješ nevidljiv.

No, nikad mi nije bilo jasno, zašto ljudi toliko kontriraju uzvišenosti, u smislu: da ne njeguju duh, već raznim floskulama i „racionalnošću“ – sve brzo „izvažu“ – te shodno tome: tebi ili kome drugome, lako pripišu razne atribute koji najčešće ne stoje, te nisu mjerodavni; ali su u centru pažnje i važe za realne „činjenice“ – što je sve, dakako, miljama udaljeno od istine, no što ćemo… Zbog svega rečenog, i dalje se oslanjam na ono što sam si raznim načinima i metodama: sto puta potvrdio, a što se tiče svih „zlih jezika“ – u konačnici znam i siguran sam u to: da će vrijeme, kad jednog dana zaživi, biti na mojoj strani.