Nova skulptura Ljubomira Cote u javnom prostoru


Gledano iz perspektive promjena koje se neminovno događaju svakodnevno, govorimo o rastu i razvoju, bilo događaja, bilo prirode. 

Međutim, riječ razvoj nekako je izbačena iz povijesti umjetnosti, pa i likovne kritike zato jer svaka faza, svaki autor i svaka civilizacija i kultura ima svoje vrijednosti, koje su neusporedive, samodostatne i treba ih promatrati i vrednovati unutar njih samih. Razvoj kao neko pravocrtno trkalište prema naprijed i napretku, postalo je nepoželjno i vodi pogrešnom razmišljanju. Pa, ipak, kada se promatra nečiji opus, izbjegnemo li tu riječ razvoj, ipak moramo konstatirati nužne promjene, jer nitko i ništa ne stoji na mjestu. Tako je Ljubomir Cota (Zagreb, 1947.) arhitekt za stvarni svijet, kako se uvijek i sam apostrofirao, autor koji je stvorio  golemi i respektabilan arhitektonski opus velikih stambenih i poslovnih objekata i palača, prepustivši kormilo firme Cota i Cota sinu Milivoju (koji uspješno nastavlja arhitektonske poslove kao treća generaciju arhitekata Cota: Frane, Ljubomir, Milivoj) – posvetio se kiparstvu.

Kiparstvo je naime, Ljubomiru Coti tiha ljubav cijeli život, a studirao ga je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu – sitnu plastiku kod Želimira Janeša.  Napustivši arhitekturu (umirovljenjem) kiparsku je  ljubav ostvarivao ubrzano. Istražio je sve što mu je došlo pod ruke: modelirao je glinom realističnu figuru, da si dokaže da može. Potom je krenuo na krokijevsko bilježenje volumena u pozama i pokretima tek ovlaš naznačenim, od aktova do životinja. Potom je radio vrlo smjele figure u papir-mašeu, ili samo u pakpapiru, kada je u samo nekoliko oblikovnih zahvata postigao začudne efekte stojećih i sjedećih figura, vrlo asocijativnih: primjerice Mislioc, Šetač, Skijaš itd. Zatim se dohvatio tanke žice i s njom „crtao“ prostorno, što je bez obzira na punu redukciju izazivalo sugestije na konje, raspela, aktove, itd. Potom se dohvatio u punom duhu trash arta, otpadaka kakve plastike koju je modelirao, sada sve apstraktnije, u neke slobodne forme, koje su također svoje konceptualno polazište imale u zamisli nekog stvarnog položaja ili figure.

I kada je nakon nekoliko izložbi (Galerija Libar 2017., Galerija Mimara 2019.)  pomislio da je u kratkom vremenu sve rekao, dogodio mu se novi trash art. Od limenih traka inoksa oblikovao je recimo to tako velikog kukca, ili neovisnu formu koja ima svoj ritam, svoju sugestivnost, svoju raskoš prepletenih traka, koje bacaju zanimljive sjene, te skulpturu čine još bogatijom. I što reći, nego da je Ljubomir Cota ovom novom skulpturom velikih dimenzija, probio fazu  sitne plastike, i  bez ikakvih tradicijskih ili kakvih drugih ovisnosti o  kiparskim dosezima, stvorio originalnu formu trash art umjetnosti (recikliranih materijala), novom metodom nove spontanosti kakvu upravo istražuju i ostvaruju mladi umjetnici  – nove apstrakcije.

Taj je rad dobio i svoje mjesto na zidu nove kavane u Gundulićevoj ulici u Zagrebu te potvrdio originalnost skulpturane moći da prostoru podari bogat suvremeni ugođaj.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp