Od čega onda svi ti ljudi iznenada umiru?


Jedan dan sam prenio osmrtnicu mlađeg čovjeka (44). Bio mi je kolega, zaštitar, ali se nismo znali, iako smo živjeli na 300 metara udaljenosti, osim što mi se, kad sam vidio sliku na osmrtnici, odvrtio film u glavi da ga se sjećam iz viđenja jer mi je dvorište na jako prometnom mjestu gdje je on očito imao svoju rutu.

Ljudi su ispod osmrtnice na mom profilu i grupama ostavljali komentare sućuti i pitanja je li se cijepio?! Ne znam je li se cijepio, ali je nadasve čudno da tako toliko mladih ljudi iznenada umire.

Kopkalo me je i samog je li se cijepio. Ako je, trebali bismo to znati. Ako nije, nije dobro prenositi stvari koje mogu potaknuti ljude na krive insinuacije. To nikako ne želim i jako sam protiv toga.

I tako par dana poslije u šali iznesem na Facebooku da bi mi muški trebali ići kod udovica “ispipati” onako kao izdaleka jesu li im muževi bili cijepljeni? Isto tako i ženske da idu kod muških. Znam da sve zvuči morbidno i da nije baš za šalu, ali sad bez šale, trebamo. Nekako se mora doći do podataka kad već nadležne ne zanima, a stvar je od velike važnosti. Neki podržaše, neki se nasmijaše…

I tako, oni koji mene znaju, znaju da je kod mene između riječi i djela jako tanka linija i da sam spreman na svašta. U trenu odlučim da ću svoj prijedlog sprovest u djelo. Najavim ga supruzi da odmah i to “riješimo”, da zna da je to zadatak za opće dobro. Kaže ona, znam da si spreman na sve, radi što misliš da treba.

I tako krenem kemijat’ što ću reći kad dođem gospođi, koleginoj udovici, na vrata…kad se sjetim da vidim je li pokojnik imao profil na Facebooku? Pogledam. Postoji njegov profil. Listam. Bio je protiv cjepiva. Objave protiv. Kažem svojoj ženi, ali to ništa ne znači, jer su mnogi bili protiv, pa su se ipak cijepili zbog prisile, ucjene…

Sad tražim ime mu žene na profilu da si možda olakšam i pitam preko poruka. Nađem i to. I u trenu napišem da se najiskrenije ispričavam, izrazim sućut, objasnim tko sam, gdje živim. Kad nije prošlo par minuta, stiže odgovor. Zahvaljuje se gospođa na sućuti. I tada se ja ponovo ispričavam na indiskreciji i pitam je li suprug bio cijepljen?

Kaže ona da nije i da su svi protiv cjepiva. Da mu je očito presudio stres. Objašnjava mi da se nije nitko cijepio od njih, niti da su djecu cijepili. Kaže da sve znaju i da im je sve sumnjivo. Pita me da li možda pitam za neko istraživanje. Odgovaram da ne, ali da imam svoju “istragu”. Ponovo se ispričavam na smetnji, poželim svako dobro i zaželimo si laku noć.

E sad, dakle, nisu svi “iznenada” umrli od cjepiva. Sigurno je da nisu. No, ono što je isto tako sigurno je to da je to “iznenada” toliko često i to kod ljudi mlađe dobi, po mom – to su ljudi do 65 godina, da je jako znakovito da se nešto čudno dešava. A što se dešava osim cjepiva, ako nisu svi od cjepiva, a dobro znamo da mnogi od iznenada preminulih ljudi doista jedu bili cijepljeni, što nije tajna.

Pa, na primjer, možda smo toliko zasićeni toksinima od “tragova na nebu” koji naravno, zvanično, opet “ne postoje”!? Možda od zračenja 5G sustava koji opet dobro već znano, zvanično, “nije opasan”! Možda od GMO hrane koja…opet poznat narativ, “nije dokazano štetna”. Naravno da nije, kad su je isprobali na tri mlada i zdrava štakora i kad su zaključili da za dva sata nisu umrli od GMO hrane, bilo je da nije štetna. Parafraziram, ali to istraživanje je bilo vjerojatno otprilike takvo.

Kako god bilo, ali nešto nas ubija “iznenada”, a mi samo donosimo konstatacije, dijelimo iste informacije, čudimo se, snebivamo, kukamo…a da krenemo više nekaj delat???

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp