Mali skok u 1972. godinu – Rothchildov nadrealistički bal


U prosincu 1972. godine Marie-Hélène de Rothschild i njezin suprug Guy priredili su “nadrealistički bal” u  Château de Ferrières, jednoj od velikih palača u vlasništvu njezine obitelji. Pozivnice su bile napisane unatrag, zbog čega su gosti morali koristiti zrcalo da ih pročitaju. Potrebna odjeća bila je “crna kravata, duge haljine i glave nadrealista”

Po dolasku, pročelje dvorca bilo je osvijetljeno crveno tako da se činilo kao da gori. Gosti su morali proći kroz crne vrpce koje su trebale oponašati paučinu i labirint prije ulaska u plesnu dvoranu. Kostimi i maske bili su teatralni i osmišljeni do posljednjih detalja, a popis gostiju bio je jednako impresivan, uključujući Audrey Hepburn i Salvadora Dalija. Sluge su bile odjevene u mačke, a središnji dijelovi stola bili su kao iz najčudnijih snova. Fotografije koje su dospjele u medije dokazuju da se radilo o jedinstvenom i nesvakidašnjem događaju.

Ako vaša obitelj ima najveće privatno bogatstvo u povijesti, najmanje što možete učiniti je organizirati zabavu u najraskošnijem zamku u Francuskoj s kostimima koje je dizajnirao Salvador Dalí, s Audrey Hepburn kao gošćom u šeširu s kavezom za ptice i interaktivnim labirintom punim batlerima kostimiranim u mačke.

Obitelj koja je upravo to učinila su, a tko drugi doli Rothschildi. Godine 1957., nakon kratkog prvog braka s grofom koji se bavio uzgojem konja, barunica Marie-Hélène Naila Stephanie Josina van Zuylen van Nyevelt van de Haar udala se za svog trećeg rođaka Guya de Rothschilda, šefa banke de Rothschild Frères. Njihova je romansa srušila razne barijere. Budući da je to bio prvi put da se vodeći Rothschild oženio suprugom koja nije Židovka, Guy je bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto predsjednika židovske zajednice u Francuskoj, a katolkinja Marie-Hélène morala je dobiti posebno odobrenje od pape. Njihov je društveni život, pak, odisao liberalizmom.

Njihov dom i mjesto održavanja sada već mitskog Bala nadrealista bio je Chateau de Ferrières, za koji se kaže da je najveći i najluksuzniji dvorac iz devetnaestog stoljeća u Francuskoj. Kad je ugledao impresivne tornjeve Mentmore svog rođaka u Buckinghamshireu, Guyjev predak barun James de Rothschild rekao je arhitektu Josephu Paxtonu: “Izgradite mi Mentmore, ali dvostruko veći”. Ferrières se može pohvaliti s osamdeset spavaćih soba za goste, trideset kvadratnih kilometara šume, središnjom dvoranom od 120 stopa, atlasnim stupovima i karijatidama koje je isklesao Charles Cordier, knjižnicom od preko osam tisuća svezaka i neorenesansnim talijanskim vrtom.

Okupiran tijekom Francusko-pruskog rata i ponovno od Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, Chateau de Ferrières ostao je prazan do 1959. kada ga je Marie-Hélène odlučila obnoviti. Ubrzo je postao hedonistički epicentar europskog visokog društva, rigorozna mješavina plemstva, holivudskih zvijezda, umjetnika, glazbenika i modnih dizajnera. Njihove su zabave pohodili Yves Saint Laurent, Brigitte Bardot i Grace Kelly. Zabave su bile toliko privlačne tadašnjoj eliti da je jedna istaknuta osoba iz društva prijetila da će počiniti samoubojstvo ako ne bude pozvana na sljedeću.

Jedna od najpoznatijih zabava dokone buržoazije s bizarnim idejama održala se 12. prosinca 1972. godine. O toj se zabavi govorilo kao o nadrealističkom remek-djelu. Sve je izgledalo kao ulazak u neki drugi svijet. Atmosfera je bila kao da ju je režirao Luis Buñuel zajedno s vrlo maštovitom gazdaricom Marie-Hélène.

Pozivnice su poslane sa zagonetnim dress codeom “crna kravata, duge haljine i nadrealističke glave”, upute su kako rekosmo bile ispisane unatrag, pa su se morale čitati u ogledalu. Dok su gosti pristizali, prednji dio dvorca bio je osvijetljen crvenim reflektorima, tako da izgleda kao da gori. Duž glavnog stubišta sluge i lakaji bili su odjeveni u mačke, a  morali su se i ponašati kao mačke izvijajući se ili se pretvarati kao da opušteno spavaju. Pri ulasku, gosti su odvedeni u labirint kroz kojeg su morali proći, a on je bio pun tamnih vrpci koje su glumile paučinu koja je bila tu da ih iznenadi na svakom njihovu koraku. Bilo je to za sve goste nezaboravno i, kako su rekli, vrlo impresivno kazališno iskustvo u kojem su svi bili jednako važni – glavni glumci. Ako se tko od gostiju kojim slučajem izgubio, mogao je pozvati mačku da mu pomogne.  

Na kraju bi vas vaš mačji batler proveo do večere, gdje su tanjuri bili prekriveni krznom, stolovi ukrašeni prepariranim kornjačama, a hrana poslužena na lešu od lutke na krevetu od ruža. Vilice su zamijenjene mrtvom ribom. Višejezične kanibalističke dosjetke nalazile su se u pomno osmišljenom jelovniku. Vrlo bizarno, zar ne? Malo je reći…

Ne smijemo zaboraviti ni kostime. Sama Marie-Hélène nosila je ogromnu jelenju glavu posutu suzama od dijamanata (pravih dijamanata). Audrey Hepburn nosila je na glavi kavez pun ptica. Barun Alexis de Redé, poznati esteta, nosio je nevjerojatnu četverokatnu obuću i hodao naokolo s četiri maske djelomično išarane bubama skarabejima, što je svojevrsni egipatski obrat na Tizianovu Alegoriju razboritosti

Salvador Dalí dizajnirao je nekoliko kostima, ali ih sam nije nosio. Parfumerka Hélène Rochas nosila je gramofon na glavi. Jedna je gošća nosila jabuku ispred lica, kimajući Magritteovom Sinu čovječjem; drugi je gost nosio izrezani kolaž Mona Lise. Prisutnost supermodela Marise Berenson, zvijezde Barryja Lyndona Stanleyja Kubricka, nagovještava Kubrickov posljednji film Širom zatvorenih očiju i njegove snene magle tajnovitosti, raskoši i seksa. Tri godine nakon neponovljivog nadrealističkog bala, Rothschildi su darovali dvorac kancelariji pariških sveučilišta (danas gastronomska škola) i preselili se u kuću koju su izgradili u njegovoj šumi.

Malo je zabava na svijetu koje se mogu nazvati pravim umjetničkim djelima, ali bal Rothschilda iz 1972. godine zvuči i izgleda kao da je bio blizu toga, iako mnogi kažu da djeluje u najmanju ruku sablasno te pokazuje koliko je tadašnja dokona elita bila sklona bizarnostima, kao i današnja. 

Napola kustosiran od strane utemeljitelja nadrealizma i odigran od strane vodećih dama tog vremena, bio je to (poput Buñuelovih filmova iz sedamdesetih) pravi satirični društveni labirint, Vrt zemaljskih užitaka u tajnoj šumi, beskrajno imerzivno kazalište avant la lettre. Netko se sjetio uzeti kameru i sve to zabilježiti kako bismo danas svjedočili djeliću te nadrealne atmosfere. Bio je to princ Jean-Louis De Faucigny-Lucinge. Pogledajmo kako je to izgledalo:

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp