Biti u njezinu društvu za mene je oduvijek bio najveći blagoslov. Divim joj se kao nikome na ovome svijetu. Naša neizmjerna ljubav davala mi je snagu da izdržim sve životne bitke. Ohrabrivala me kada bih bila preslaba za nove borbe s poslanicima zla, bodrila me kada bih u trenutku slabosti mislila da nešto ne mogu, uvjeravajući me da ću sigurno uspjeti, o čemu god da se radilo i bila je gotovo uvijek u pravu.

Kada netko toliko vjeruje u tebe, nema te bitke u koju nećeš hrabro ući. Život je vječna borba između dobra i zla, a naši voljeni su naša najljepša odmorišta na kojima nalazimo sigurnost i mir, skupljajući uz njih snagu za nove pobjede. Bakine ruke bile su iscjeliteljice svih mojih boli. Svaku bi glavobolju otklanjala svojim dodirom, prislonivši svoju ruku na moje čelo, i bol bi u trenu prestala.

Snaga duha koja je u njoj živjela nije nestala. Osjećam je i danas. Bila je i ostala čuvarica moje duše i moga mira. Bila je moj dom. Moje sve. A ja sam bila njezina istinska životna radost, sreća i najveći ponos. Doći u njezin zagrljaj s novim postignutim uspjehom bilo je jednako ugodno kao i vratiti se u naš topli dom s kakvim prividnim porazom, jer smo sve uspjehe zajedno slavile, a iz svih posrtaja i razočaranja zajedno učile nešto novo i kretale dalje u život, uvijek spremnije, mudrije i snažnije.

Bakin osmijeh bio je više od toga. U njemu je bila sakrivena sva ljubav i toplina koju nam jedna bliska osoba može dati i sva najdublja mudrost svijeta koju niti jedna knjiga još u sebi nema, jer svaki je čovjek jedinstven, a ta knjiga koju je moja baka pisala nije bila pisana rukom, već pogledom punim ljubavi i dobrim djelima što ih je za cijeloga života činila žrtvujući se za druge ljude.

Ono što ljubav može, ništa drugo ne može. Sjećam se jako dobro. Svega se sjećam. Sada bih sjela u bakino krilo i slušala je kako mi pjeva svoju najdražu pjesmu: “I svira Pjer, da svira još, taj stari Pjer, za jedan groš…” U meni još žive sva naša buđenja, sjećam se mirisa svakog doručka u našoj staroj i najdražoj kuhinji. Kao da sada pišem sve moje školske zadaće i pripremam ispite na fakultetu.

Godine lete. Ali, tu je još uvijek miris jorgovana i radost prvog poljupca s mojim dečkom za kojeg je prvo baka saznala. Tu su još uvijek sva ozdravljenja nakon svih prehlada koje smo zajedno liječile, tu su kadrovi iz svih filmova i serija koje smo zajedno gledale, osušene kaplje svih suza i okusi proživljenih radosti, još uvijek čujem zvuk svih naših pjesama koje smo zajedno pjevale, svega se sjećam.

Svaki moj odlazak na put bio joj je posebno težak. Skrivala bi suze i svim svojim bićem se trudila ostati staložena i mirna kako bi i meni dala snage da mogu biti jaka kao ona i otisnuti se hrabro u samostalan život, među ljude koji me neće gledati njezinim očima, niti njezinim pogledom punim topline i razumijevanja. Naprotiv. Da, znala je moja baka i previše o ljudima i svijetu u kojem živimo. Zato je plakala. Htjela je da što duže živim u tom blaženom neznanju o tamnijoj strani ljudske prirode.

Moji su je odlasci na studentska i poslovna putovanja posebno pogađali. Nije htjela da vidim njene oči pune suza. No, znala je da ćemo se na kraju obje prepustiti osjećajima, čvrsto se zagrliti i zajedno zaplakati. A tada bi mi ponosno pokazala suze i rekla: “Mićki moja, treba čovjek koji puta pokazati kako mu je, pustiti očima da se isplaču. Sve je to život. Danas plačemo, a već sutra ćemo se opet smijati, vidjet ćeš”.

Bakulina moja najdraža, oprosti mi, ne mogu pisati o tebi u trećem licu. Ova slova ostaju ovdje na virtualnom nebu gdje će ih neka duša pročitati u prolazu. Da si sada kraj mene, sve bih ti pogledom rekla i ti bi istoga časa znala kako se osjećam, kao što si oduvijek znala, kao što bih i ja znala kako se ti osjećaš, voljena moja.

Tvoja knjiga sam ja. Meni si povjerila svoj život, kao i ja tebi svoj. Nismo htjele misliti na rastanak, jer smo znale da rastanka ne može biti kada živiš za nekog i kada netko živi za tebe. Sve znaš i ja sve znam. Znam da bi mi sada rekla: “Mišu moj, noć je za spavanje. Moraš se odmoriti.” Evo, sada ću lakše zaspati. A moje srce ti noćas prije sna samo želi reći koliko te neizmjerno volim i koliko mi fali tvoj zagrljaj. Volim te najviše na svijetu. Naša će ljubav zauvijek biti moj topli dom i moja najveća snaga.