Doticali smo se raznih tema, ali ponajviše toga što ćemo napraviti ako i kada dođe do potpune digitalizacije?! Najviše se pričalo o tome da moramo učiti od onih koji su isprobavali razne modele alternativnih izdvojenih ili mrežnih zajednica. Kako u njima stvoriti sustav vrijednosti, kodekse morala, vrednovanje rada…

Spominjali su se i anarhistički pokreti i kako su u ovom ludilu ljudi koji su se predstavljali kao veliki anarhisti obično ispali veliko razočaranje. Jedna sugovornica, nekada u tim vodama, zgražala se i rekla da je ovo sve dovelo do toga da ona shvati da su propovjednici anarhizma skoro od reda bili lažnjaci, a da bi sad najradije (ne doslovno) klečala na Trgu s Batarelom jer da ti ljudi ispadaju puno dosljedniji i bliži pravom putu. Slažem se s njom, ovo je duhovan rat i pokazuje nam tko je gdje…

U jednom trenutku jedna izuzetno pametna žena spomenula je i to da je od nas svih izuzetno bijedno i kukavno da ništa ne činimo za Marka Franciškovića. Slažem se u potpunosti s njom i jako sam razočaran. Na njegovu se primjeru vidi koliko smo homogeni i složni kada je nepravda u pitanju.

Svi mi iz dana u dan pratimo što nam globalisti spremaju, kako bismo se znali prema svemu tome postaviti. Ponekad je mučno pratiti što je novo rekao Schwab kako bi nam svima „uljepšao“ (čitaj: zagorčao) život, ali bolje je i to znati, nego biti nespreman na sva neugodna iznenađenja koja nam globalisti spremaju, a koja mainstream mediji ne prenose. Složismo se da treba tražiti rješenja za probleme novog svijeta koji je na pomolu i podržavati dobre ideje kako bi zaživjele u praksi. Svjetski ekonomski forum želi svoje ideje prikazati pozitivnima, no srećom – ljudi su shvatili o čemu se zapravo radi – o programiranju naših mozgova na njihov sustav vrijednosti koji će biti na štetu svih nas ako ga bezrezervno prihvatimo.

U jednom trenutku sam rekao prisutnima da bih volio da nam netko dođe održati predavanje na temu alternativnih duhovnosti i upravo tog deprogramiranja, netko tko takve stvari dobro poznaje i da se na tome treba bazirati kad je učenje i rad na sebi u pitanju.

Sve u svemu razgovor se protegao na preko tri sata gdje se moglo čuti svakakvih stvari, ideja, uvida, razmišljanja…No, po meni se desila jedna naizgled sitnica koja mi je zasvijetlila kasnije u glavi i gdje mi je to nešto reklo: “to je riješenje”! Naime, na samom početku, dok smo još kuhali kavu, čaj…, Nina Kalember dolazi iz trgovine s torbom. Iz torbe vadi zapakirane kroasane i svakom od nas po jedan stavlja na stol. Naizgled, mala nesebična gesta. Zahvalismo joj se! No, kako je netko od sugovornika tokom razgovora spominjao da bi jedan od modela zajednice bio da svatko radi koliko može i doprinosi istoj, a da opet svatko uzima samo koliko mu treba za život, ne više, ta mi je scena upalila lampicu.

Znam, reći će neki: “to je opet komunizam”. A reći ću ja: “to vaše mišljenje o komunizmu je još samo jedan program sustava da vas zavara”! Ta priča, plus Ninino nesebično dijeljenje kroasana mi je dalo u bljesku misao; zamislite, koji bi to bio udarac za sustav, za kapitalizam iza kojeg se krije čisti egoizam, a koji se nekad malo zakamuflira pridjevom individualizam.

Zamisli, radiš, nesebično dijeliš svoj rad razmjenom s drugima koji rade, ali, gle čuda, onaj tamo ‘lezilebović’ Pljenković i njegova klika, razni menadžeri (čitaj goniči robova) i slični više ne mogu parazitirati jer ako nisi u zajednici koja radi i razmjenjuje nemaš što razmijeniti. Ispadaš iz zajednice ili se moraš sam promijeniti da bi opstao. I početi raditi i doprinositi, a ne kao oni danas. Oni nemaju proizvod. Nikakav. Oni ne proizvode nove vrijednosti. Njihov profit je parazitiranje na našem radu, a to mogu dokle god se mi slijepo držimo bilo kakvog oblika novca. Sad nam je glavna bojazan digitalizacija valute, ali i s gotovinom mi smo eksploatirani i to debelo. S digitalizacijom će nastati pomrčina koja će nas prisiliti na mijenjanje modela i sebe. Zaključak je; Tko nesebično daje – taj i prima! Spasit će nas jedino nesebičnost!