Cvijeta Job (1924.-2013. godine) je sebe ponajprije predstavljala kao slikaricu Mediterana. Naravno. Odrasla je u Supetru na Braču, gimnaziju je polazila u Splitu, a nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti odselila je u Rijeku, Opatiju i potom u Lovran, da bi nakon smrti svoga muža Zdenka Balabanića ponajviše boravila opet na Braču u Splitskoj. To je podneblje iz kojeg je crpila boje, strukture, vjetrove i mora, kamena zdanja. male crkvice. I prve slike maslinika na vjetru i rascvjetalih bajama svijet je te otočke, primorske i dalmatinske ljepote.
Međutim, po čemu je Cvijeta Job još više mediteranska slikarica jesu žene. Tu bi se sociologinje i teoretičarke koje analiziraju žensko pismo mogle znatno angažirati. Ne po ženskom pismu u formalnom smislu, jer znamo da je Cvijeta Job vrlo slična Ignjatu Jobu u njegovoj ranoj fazi, pa su ih znali čak i pomiješati, nego je riječ o dalmatinkama, primorkama, o ženama Mediterana koje su odjevene u duge crne haljine i imaju crne rupce na glavama. Slika ih u danima rata kada su muškarci na fronti, a one su ostavljene same s djecom u selima, bježe od granatiranja, paleža kuća, plaču, jadikuju, mole itd. i u svom tom ratnom košmaru djeluju pomalo bizantski izduženih lica, dok se vjetar i dim isprepliću poput aveti. Pogledamo li pažljivo recimo sliku Na bunaru vidjet ćemo ponovno te žene kako dolaze po vodu i kako su uprtile na leđa teške brente pune vode i nose ih kućama, ili nose granje za potpalu na leđima, rade teško i pritom brinu o djeci. Sve se to može vidjeti na slikama Cvijete Job, uvjerljivo i dojmljivo.
Jednako je zanimljivo promotriti sliku iz knjige Ribar Palunko i njegova žena, u sceni kada oni bježe barkom sa sinom kojeg su uspjeli spasiti iz dubina morskoga kralja, a koje prate sirene i nadlijeću vile, u vrtlogu dugih kosa koje lete na vjetru, prozraćnih i lepršavih halja, tih mladih djevojaka raznih poza i položaja. Sve to podsjeća na scene nebeskih anđela, ili bolje renesansnih putta, koji su česti slikarski motiv. Ali ovaj veličanstveni i dinamičan prizor ženskih letačica i sirena je jedinstven.
Predana je Cvijeta Job i kada slika orijentalne tkanine u njihovoj raskoši i finoći i različitim kakvoćama materijala; kada slika drvorezbarije i sve detalje finog ručnog rada primijenjenih umjetnika, i kada unatoč svakom detalju njezine slike ostaju skladne i jedinstvene cjeline.
Velika je majstorica minijature Cvijeta Job kada pored svojih ilustracija oprema cijelu knjigu; ona je iluminira poput srednjevjekovnih majstora manusripta. Njezina iluminacija ili kako bi mi danas rekli dizajn obuhvaća korice i naslovnice, vinjete i bordure, te osobito inicijale. Svaki inicijal, bez obzira o kako se velikoj ili maloj knjizi radilo Cvijeta Job posvećuje inicijalu takvu pažnju da u njemu već vidimo i čitamo prve slike samih priča. Sve to, fino, pedantno i strpljivo slika Cvijeta Job. Nije slučajno od uglednih članova žirija za knjigu Konjić Grbonjić dobila tek osnovanu nagradu Vladimir Nazor već 1952, te potom nagrade na međunarodnim sajmovima u Bolonji, Leipzigu, Bratislavi, Beogradu; 1967.dobila novoosnovanu Nagradu Grirog Vitez, kao da su zbog nje izmišljali nagrade za ilustraciju, da bi 1970. bila pohvaljena od najuglednijeg žirija za ilustraciju Hans Cristian Andersen. Mnogo se o Cvijeti Job može toga pohvalno reći i napisati, a hvalili su je ugledni kritičari poput Vižintina, Vande Ekl i vrlo strogog kritičara, nekadašnjeg radikalnog Gorgonaša, Radoslava Putara.
Na njezinu hijerarhijsku i osobnu perspektivu te grotesktna lica i karikaturalne poze sasvim sigurno utjecalo je njezino bavljenje karikaturom u ratnom razdoblju, kada je smijeh bio itekako važan lijek neizvjesnim sudbinama. Tu je humornu crtu Cvijeta Job sačuvala do kraja, pa je u Bračkim motivima rado, kako je sama izjavila, nacrtala nekog skrivenog vraga, da nama malo podvali i da njoj ne bude dosadno dok slika. Sve se to može razgledati i pročitati u najnovijoj monografiji promoviranoj u knjižnici Marije Jurić Zagorke u Zagrebu.
