Na snježnim ulicama Davosa – Klaus Schwab pobjegao glavom bez obzira od nezavisne japanske novinarke


Na snježnim ulicama Davosa nikada nije dosadno. Možete susresti globaliste kako se šeću naokolo okruženi cijelom silom zaštitara. Nezavisni novinari nisu dobrodošli gosti u Davos. Pitamo se – zašto? Zašto samoizbrane elite toliko zaziru od pitanja nezavisnih novinara koji su očito postali nepoželjni na svim službenim događanjima i press konferencijama i koji su osuđeni na presretanje ljudi iz glavne struje mišljenja, odnosno pobornika zadanog narativa. Slobodno novinarstvo osuđeno je na ulicu. Njemu nije mjesto uz elitu i njihove plaćenike iz režimskih medija. Ovo su dani potpunog raskrinkavanja svih laži o pravima na slobodnu riječ i dostupnost informacija o svijetu i vremenu u kojem živimo.

Pogledajmo kako ‘veliki’ Klaus Schwab bježi od nezavisne japanske novinarke Masako Ganaha u strahu od pitanja koja neće biti u skladu sa zadanim narativom… Jedna od Schwabovih suradnica bahato govori novinarki: “Jako se žurimo, imamo puno toga večeras, ali hvala vam na pokušaju.” Kakvom pokušaju? Koje li bahatosti i neviđene nadmenosti. A sve tobože ljubazno, u rukavicama. Što bi bilo da je novinarka Ganaha kojim slučajem Schwabu rekla da je iz nekog mainstream medija, pitamo se. Bi li se onda elita tako požurila okrenuti joj leđa ili bi joj ipak poklonili svoju ‘uzvišenu’ pozornost i trenutak svog  dragocjenog vremena? Odgovor nam je svima dobro znan. MSM brandovima koji nisu ništa drugo doli PR službe vladajuće oligarhije otvorena su sva vrata. A kada su se vrata automobila u kojeg je sjeo Schwab zatvorila pred nosom Masako Ganahe, ona je razočarano uzdahnula, uvidjevši da neće dobiti niti jedan odgovor od Klausa Schwaba. Ali, ne treba uopće biti razočarana, poklonila je svijetu pravu sliku globalne elite i njihove bahatosti kada vide s kim imaju posla. Kako otvoreno segregiraju i diskriminiraju ljude, da ne kažem – degradiraju i posramljuju kao da su manje vrijedni od ostalih koji dolaze iz nekih tobože elitnih novinskih i televizijskih kuća.

Ovako otvoreno pitati nekoga iz kojeg je medija, pa to je dno dna. Sve i da ta mlada djevojka nije niti iz kojeg medija, sve i da je mlada novinarka koja samo želi izgraditi svoju karijeru na ovaj način, zar ne zaslužuje trenutak pozornosti jednog moćnika čije vrijeme očito ima veću vrijednost od bilo čijeg. Njemu otkucava sat dragocjenije nego ostalima. Ili za nekoga ima vremena, a za nekog drugog ne. Ipak je ovo potonje, bojim se. I upravo takav svijet taj čovjek želi izgraditi – svijet bahatih elitista koji će ostatku svijeta nuditi nekakav uvrnuti komunizam s kapitalistima na čelu, odnosno vrhu jer ipak se radi o piramidalnom digitalno umreženom i strogo kontroliranom društvu i nekim novim fašistima u izvršnoj vlasti. 

Povijesne su to scene pokušaja usmrćivanja slobodnog novinarstva koje se u inat tim ubojicama slobodne riječi svakim danom sve više i više budi. Ovo je heroina dana koja zaslužuje svu našu pozornost. Njezino je ime Masako Ganaha.  Trebali bismo ga upamtiti. Mlada je to  snaga svjetskog slobodnog novinarstva za koje smo čvrsto uvjereni da će na kraju balade odnijeti pobjedu, kao što ju je u ovom sniježnom susretu odnijela Masako. 

Image

Izvor fotografije: Twitter

Dobro zapamtite ove scene presretanja moćnika od strane slučajnih namjernika iz alternativnih medija koje se iz dana u dan ponavljaju, dok moćnici bježe od svoje odgovornosti izbjegavajući susrete s tim ljudima koji ih samo žele nešto pitati. Zar je pitati grijeh? Prvo bahati Albert Bourla, pa nadmena Greta Thunberg i sad na kraju lažno gordi Klaus Schwab. Svi manje-više isto reagiraju.  Šutnja (koja uvijek znači priznanje). Podsmijeh (koji označava iskompleksiranost onoga koji se nekome podsmjehuje odajući time vlastite manjkavosti).  Bijeg (koji znači – kriv sam). Ignoriranje (koje označava bijeg od istine, ali od istine se ne može pobjeći). To su njihovi odgovori na naša pitanja. 

Kada netko kaže da Klaus Schwab stalno govori jedno te isto, to je u jednu ruku istina, jer naučio je on kao pravi štreber napamet cijelu svoju agendu koju ponavlja na njemačkom engleskom, cijeli taj svoj dosadni narativ, cijeli svoj resetirani svijet i samo vergla po svom gdje god se pojavi, ali uvijek i iznenadi nečin novim čime uspije dodatno zasoliti tu svoju priču i zaplesti se još više u konce svoje vlastite (ne)moći. 

Kada se tako na snijegom zatrpanim ulicama Davosa suočio s nezavisnom novinarkom iz Japana, predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma, zakleti transhumanist Klaus Schwab dao se u trk ubrzanim i sitnim korakom poput gejše, kako bi što prije pobjegao od nezavisne japanske novinarke Masako Ganaha koja ga je samo, promrzlim i više nego umilnim glasom ljubazno upitala može li mu postaviti pokoje pitanje o globalizaciji.

Otvoreno ju je izbjegao čim mu se približila. Cijelo je vrijeme bio okružen zaštitarima i savjetnicima te poslovnim partnerima, tako da se činilo da mu je nemoguće prići. Atmosfera je bila napeta. Činio se nedodirljivim. No, ona ga je, očito nošena snažnom željom da razveseli svoju redakciju, nastavila pratiti i moliti da joj se obrati. U jednom trenutku on je to i učinio, ali samo da ju priupita iz kojeg je medija i čim je čuo da je nezavisna novinarka odnosno predstavnica nezavisnog medija, istog joj je trena okrenuo leđa i pobjegao od nje glavom bez obzira.

Eto, to je možda najbolji primjer današnjeg mjesta nezavisnog novinarstva u očima globalnih lidera, kako oni vole sebe zvati. Za njih ne postoje nezavisni glasovi, već samo oni koji su ovisni o njima. Njih ne zanimaju mediji koje sami ne mogu kontrolirati, takve, dapače, žele što prije uništiti. Zato i plaćaju cenzore da ih demonetiziraju, kako bi što prije prestali s radom koji ih toliko nervira. Znaju oni jako dobro što rade i zašto ih nezavisni novinari prozivaju. Ne daj Bože da ih netko pita nešto van njihovog narativa. To bi bio presklizak teren za njih. Poskliznuo bi se jadan Klaus na onom zaleđenom pločniku po kojem je tako ubrzano trčkarao želeći pobjeći od slobodnog novinarstva i pao bi kao kruška na svoju lidersku stražnjicu.

Globalni lideri neće i ne žele odgovoriti na naša pitanja. Ona ih niti najmanje ne zanimaju. Njih zanima samo njihova agenda koju žele provesti u djelo. Ne žele odgovarati na pitanja ljudi koji dovode u sumnju njihove planove, jer ih ne znaju argumentirati. Znaju da su u grijehu. Trebali bi znati da narod nije glup i da se građani diljem svijeta bude. I, da. To će se buđenje nastaviti upravo zahvaljujući nezavisnim novinarima koji ovih dana promrzli lutaju snježnim ulicama Davosa ne bi li tamo presreli kojeg moćnika, jer, naravno, niti na jednu press konferenciju nisu pozvani, niti su na nju dobrodošli, kao ni u Davos sam. Tamo ih je dovela isključivo njihova želja za traženjem istine i raskrinkavanjem samozvane elite i svaka im čast na tome. Ta će nas istina prije ugrijati, nego bilo koji grijani prostor…

Japanska novinarka Masako Ganaha, eto, nije Klausu Schwabu uspjela postaviti niti jedno jedino suvislo pitanje kako bi ga prenijela mediju za koji radi. Ostala je bez izjave tog čovjeka zbog kojeg je tamo i došla. No, kako rekosmo, ovo je možda i najbolja slika tog intervjua koji se nikada neće dogoditi. Njihovo ignoriranje medija kojima ne daju pravo da se tako zovu je njihov najiskreniji i najbolji odgovor svakome tko još uvijek vjeruje u slobodnu riječ i slobodno novinarstvo. Ako je pitati moćnike, ništa više u tom njihovom svijetu nije i ne može biti slobodno i van njihove kontrole. Oni to niti ne skrivaju. Naprotiv. Vrlo su transparentni u svom iskazivanju (ne)moći. Na nama je da im odgovorimo na isti način.

Što reći o jednom tobožnjem moćniku koji se toliko boji promrzle japanske novinarke koja ga sitnim glasićem moli za sekundu njegova vremena. Primitivno do bola. I nisko. Odnosi s javnošću, unatoč svim mogućim skupim savjetnicima – nedovoljan (1). Klaus je ponavljač koji nikada taj ispit uljudnog odnosa s javnošću više položiti neće. Pao je te večeri na tom ledu. Poskliznuo se svojim ponašanjem pred jednom nezavisnom novinarkom koja zaslužuje nagradu za najbolju novinarku godine. Bravo! Na tim snježnim ulicama Davosa pobjedu je odnijelo slobodno novinarstvo natjetravši u bijeg i raskrinkavši velikog i ponosnog (čitaj: preplašenog) globalnog lidera Klausa Schwaba.

Pogledajmo kako lisac bježi. Kako je uporan u tom svom bijegu. Frka, ha? Bježi se na toplo… Mora se. Zima je… Nije zima za svakoga. Ali za slobodno novinarstvo svakako jest. Za moćnike i njihove plaćenike…nema zime. Oni se uvijek snađu, njima je toplina propisana, dosuđena, dodijeljena na doživotno uživanje. Kad god je neka frka – oni samo dignu sidro i pobjegnu. Okrenut će leđa svakome spašavajući svoju stražnjicu. No, svoj obraz spasiti neće. A on je još ono jedino što vrijedi na svakom čovjeku. Osim očiju, naravno, jer one su ogledalo duše. 

Izvor: Twitter, Daily Caller

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp