Svako ljudsko biće ima svoj osobni zapis

Ne da on nije u redu, on jest u redu, ali nosi nešto u sebi što ometa prirodan tok života. Nanjušila sam neku tugu, traumu, nedostatak samopouzdanja ili slično tome. Nešto u govoru tijela nije bilo prihvatljivo. Volim s njim popričati. Volim ljude iz kojih zrači dobrota… Svako ljudsko biće ima svoj osobni zapis. Jedinstven i neponovljiv. Nema dva ista ljudska bića. Mogu biti jako slična, ali nikada ista. Tim zapisom zračimo.

I ne možemo ga samo tako mijenjati, a ni sakriti. Taj zapis prirodno mijenja svoj oblik, boju, miris i upečatljivost onda kada u sebi promijenimo vlastitu frekvenciju, uvjerenja, kad očistimo ili nakupimo neke emocije, stavimo ili maknemo duševne i emocionalne blokade.

Ali, taj se zapis ne mijenja samo zato što smo odlučili izgledati drugačiji nego što jesmo.

Stvari idu iznutra i potrebno je mnogo više truda od uspostave novi vanjski “image”. Izrada samog sebe samo izvana je laž koja ne može promijeniti osobni zapis na bolje. Samo ga nagrđuje.

Kroz druženje i razgovore s njim sam uočila da se njegov izvanjski “image” ne poklapa s unutarnjim stanjem, da zadržava svojevrsnu traumu odnosa s nekim osobama kao “as u rukavu”, kao: “ja sam takav i zahtijevam nešto od ljudi jer su me neki ljudi iz prošlosti istraumatizirali i loše se prema meni ponašali”. I najgora stvar koju si čovjek može nametnuti: strašno mu je stalo što misle ljudi o njemu.

Uz sve to ga je uhvatila panika da nema više vremena. Moje je godište… Njegov osobni zapis je divan. I nakalemio mu je razne dodatke, epitete, ali s malo ukrasnih elemenata. Zapravo mu prijeti gubitak identiteta. Spremnost da se stalno prilagođava ljudima i da im tako bude prihvatljiviji, jednostavno smrdi.

Ljudi te neće više voljeti ako se ponašaš kako oni žele. Uslužnost te neće uzdignuti u nečijim očima niti činiti privlačnijim. Naprotiv, postavit će te na mjesto sluge. Sluge se ne cijene i ne vole. Sluge se iskorištavaju i minimalno plaćaju. Uzimaju i odbacuju po potrebi. Kako uopće promijeniti to “stanje sluge”. Odlukom da ćeš reći “ne” ljudima ne činiš puno, ako nisi promijenio svoj unutarnji stav prema samome sebi. Čista mezafizika…

Ako si sebe iznutra stavio u ulogu sluge i to ne mijenjaš, vanjsko će ponašanje donijeti samo sukobe, nesuglasice, pojavu bezobrazluka, možda bahatosti i sve skupa jedno nezadovoljstvo.

Traume se moraju čistiti. Osvijestiti ih i pokušati otkriti dobrobiti. Netko se je loše prema tebi ponašao, a ti si činio sve krivo da to promijeniš. Možda si čekao da promjena ponašanja padne s neba, možda si se svađao, otimao ili vraćao istom mjerom.

Jedini način da se toga riješiš jest da otkriješ korijenski uzrok toga: malo si sebe cijenio. Počni se cijeniti. Shvati svoju vrijednost kao osobe i ljudskog bića. Ne smije te trauma određivati. Jer onda i ti postaješ trauma.

Panika zbog nedostatka vremena, koje ti je preostalo, je suluda. Prvo zato što uopće ne znaš koliko ti je vremena preostalo. A drugo zato što vrijeme ne teče onako kako pokazuje kalendar. Ima dugih i kraćih dana, zar ne? Nekada ti vrijeme “iscuri”, a nekada dan traje toliko dugo da misliš da je beskrajan… Uostalom, vremena imaš onoliko koliko ti je dano, ni manje ni više… Zašto se uopće time zamarati?

Što ljudi misle o tebi? Ajoooj! Nepotrebna stvar u životu… Ljudi misle što misle. Devedeset posto ljudi jedno misli, drugo govori, treće radi. Malo je onih koji poklapaju ta tri izražaja. Ljudi ionako misle što oni žele. Ljudi misle sebe. Ne misle druge ljude. Samo ih ukalupljuju u taj svoj kalup, nastao u skladu s njihovim stanjima. Ili bolje rečeno sra*jima… Je li to uopće bitno?

Pa i ti misliš svašta o njima zbog svojih vlastitih nezadovoljstava. Uostalom, psi laju, a karavane prolaze… Gledam mu simpatično lice i duboko sam uvjerena da ljudi oko njega uopće ne znaju kakvo je on ljudsko blago. Ali sve ono što on želi sakriti od ljudi, izbija na vidjelo.

Ljudi toga i nisu svjesni, ali se ponašaju u skladu s tim. Nesvjesno, intuitivno… I ne razmišljaju o tome. Ni ne trebaju. Teško je objasniti ikome kako dodati kvalitete u svoj život, u međuljudske odnose i promijeniti vlastito stanje, ako je taj okrenut izvanjskoj slici sebe, drugih, života i svijeta. Stvari jednostavno idu iznutra. To je pravi smjer. Onaj obrnuti smjer, kada se trudimo da izvanjsko izgleda sjajno, a nismo ništa iznutra učinili za sebe, stvara kaotičnu i neprivlačnu sliku nas samih. Osobni zapis neprihvatljiv. Ali i to se mora proći, zar ne?