Ponekad se pitamo: Koliko je tih dana još pred nama? To nitko od nas ne može sa sigurnošću znati. Ni današnji dan neće se ponoviti više nikada, kao ni jedan prije njega. Jedan jedini. I dan. I život. Ponekad ih bagateliziramo, zaustavljajući se na krivim pristaništima, silazeći iz vlaka na krivim stanicama. Destinacija sreće za svakog je od nas nešto drugo. I to je dobro.

Dobro je znati da sreća nema univerzalnu definiciju. Za svakog čovjeka postoje neke samo njegove ili njezine prave i krive stanice i određene granice. Ponos, nije nužan. Dostojanstvo jest. Znajmo prepoznati sva ugodna odmorišta naših duša. Znajmo cijeniti naša energetska napajališta.

Znajmo prepoznati svaki trenutak za dalje, u smjeru svrhe našega života, jer sve drugo bilo bi puko iscrpljivanje. Postojati i živjeti nije isto. Živjeti je puno važnije. Kada ćemo reći – DA? I, kome? I, kada ćemo odmah u startu znati da je jedini odgovor – NE?

Sva naša osjetila kao da ne postoje kada ne znamo dovoljno cijeniti njihovo postojanje. Zanemarujući ih, uspavljujemo i njih i svoju svijest o njima i svijetu oko nas. Biti probuđen je dobro. Biti budan još bolje. Biti svjestan svega najbolje.

Svakog se dana iznova rađamo dok je pred nama jedan posve novi svijet, drugačiji od onog kakav je bio jučer. Budimo toga svjesni i zagrlimo svaki dan najljepšim mogućim zagrljajem. U svakom je od naših dana moguće toliko toga lijepog ostvariti. Ne uzimajmo naše dane zdravo za gotovo.

Dotaknimo svaki dan. Osjetimo u sebi život jednog dana u kojega stane cijeli jedan život. Ne usmjeravajmo naš pogled u suprotnom smjeru od onog u kojem se kreće vlak koji vozi do zemlje neke naše sreće i osobnog uspjeha. Abeceda je jedna jedina, ali tim će slovima svatko od nas ispisati neku svoju abecedu, jednu jedinu, jedinstvenu i neponovljivu abecedu svog života.