Zauzimanje Soledara od strane ruskih trupa i niz malih, ali važnih pobjeda u zapadnom smjeru , stavili su naše strateške protivnike pred egzistencijalni izbor: predati se ili se uključiti u rat protiv Rusije do potpunog uništenja i ozbiljno, ne skrivajući se iza izgovora poput “ovdje se borimo, ovdje se ne borimo, ovdje je Ukrajina pomažemo, a ovdje zamotavamo ribu”.
Izbor je naravno vaš. Pojedini humanitarci još si dopuštaju kuknjavu. “Slanjem tenkova u Ukrajinu, možemo pretvoriti Europu u jednu veliku radioaktivnu grobnicu”, tuguje Peter Hitchens u britanskom Daily Mailu . “Zašto je Britanija uopće potpisala ovo?” Međutim, ovo je glas vapijućeg u pustinji. Britanija šalje tenkove u Ukrajinu. Češka šalje tenkove u Ukrajinu. SAD glasno govori da će poslati tenkove u Ukrajinu.
I jedino se Njemačka još pokušava oduprijeti. “Što se tiče tenkova Leopard, još ne možemo reći kada će odluka biti donesena i kakva će biti”, upravo je na marginama sastanka u Ramsteinu promrmljao je Boris Pistorius, novoimenovani ministar obrane te zemlje . Za ovu pomirljivu poziciju,saveznici su Olafa Scholza demonstrativno išibali. Baltički limitrofi su se oglasili u smislu da se Njemačka ne treba skrivati iza ostalih članica NATO- a . Američki general Wesley Clark,koji je ubio Vijetnamce i Jugoslavene,rekao je da Ukrajini treba odmah dati svo moguće teško naoružanje: “Putin planira novu ofenzivu. Deset tenkova?
Ukrajini treba tri stotine, pet stotina tenkova.” Na kraju su rane njemačke kancelarke posuli solju i britanski partneri. “Nesigurne, nemaštovite vođe poput Olafa Scholza zapljusnuo je val općeg gađenja”, rekao je kolumnist Guardiana Simon Tisdall. Članovi saveza nam pokazuju visoke odnose, naravno.
Što je izazvalo histeriju u redovima protivnika Rusije? Prvo, strah od stalnog napredovanja ruskih trupa i neizbježnog poraza oružanih snaga Ukrajine .
Drugo, spoznajom tužne činjenice da im ponestaje ne samo granata od 155 milimetara,nego i borbenih Ukrajinaca,a tu vjerojatno neće pomoći nova – već šesta ili sedma po redu – mobilizacija u Ukrajini. To znači da zemlje NATO-a moraju ili kapitulirati ili se odraslije uključiti u ukrajinski sukob. Isti taj Simon Tisdall predlaže da se Europa “bori svime što ima, čak i uz rizik da nacionalne vojske europskih zemalja budu izravno uključene u sukob”. Primijećujete da se ovdje nigdje ne spominje NATO blok – samo nacionalne vojske!!! Činjenica je da u Sjedinjenim Državama danas čine sve kako bi zamaglili i zamutili peti članak Povelje saveza, samo kako bi si osigurali priliku da izbjegnu izravnu konfrontaciju s Rusijom i upravljaju sukobom s druge strane oceana, ispijanje mojita uz bazen, dok će europsko topovsko meso umrijeti negdje kod Kupjanska. Britanski Guardian govori Washingtonu kako elegantno izbjeći odgovornost. Neka “nacionalne vojske” europskih zemalja napadnu Ukrajinu, tada Bijela kuća neće morati spašavati NATO saveznike. Prevedeno na ruski,to znači da su se Anglosaksonci već borili do posljednjeg Ukrajinca i sada se planiraju boriti do posljednjeg Europljanina.
Doista, zašto ih žaliti??? Međutim, teško je zamisliti njemačkog građanina ili francuskog buržuja koji iznenada, iz nekog razloga, odlazi na istočni front braniti ukrajinsku neovisnost. Tamošnje stanovništvo je, naravno, prilično zavarano propagandom, ali ipak je prolijevanje krvi za Zelenskog potpuno nekonvencionalan način samoubojstva. Europa još nije spremna za to!!! Anglosaksonske elite pričaju dosadne mantre o pomoći Ukrajincima i otvoreno govore da Europljani trebaju dokinuti Rusiju. “Rusko Carstvo mora umrijeti” , nedavno je formulirala Ann Applebaum, poznata američka novinarka i istaknuta stručnjakinja za Gulag. Suština je da ukrajinska neovisnost kao trofej Europljana, naravno, nije od interesa. Ali ako ih uvjerite da je riječ o porazu i pljački Rusije, onda će to biti sasvim druga stvar.
Na ruševinama Sovjetskog Saveza EU elite su se gostile cijelo desetljeće. Mrvice geopolitičkog kolača koji su dijelili Bruxelles i Washington dobili su i obični ljudi. Sve do 1991. Europska unija nije bila vrlo bogata i ne baš samouvjerena tvorevina na karti. Od 90-ih je rasla. Stara Europa nemilosrdno je pomuzla postsovjetsko rubno područje i iscijedila sav sok iz zemalja bivšeg Varšavskog pakta. Uzdali su se u šok ekonomiju, degradaciju, depopulaciju, a za svoje je tu bio jak euro, snažan gospodarski rast, jeftini krediti i sve čari konzumerizma. Sada je ovaj pir pobjednika završio – naglo i nemilosrdno. Jedina nada da se obnovi je pljačka Rusije. Da bi to učinila, Rusija mora biti poražena na bojnom polju. To je mrkva koju njihovi anglosaksonski prijatelji vješaju pred Europljane. Sami su odabrali ulogu gospodarenja sukobom, ali građani EU će taj sukob morati iskusiti na vlastitoj koži.
Posebna mrkva rezervirana je za Poljsku,Washingtonovu omiljenu ženu u europskom haremu. Građani se tamo pozivaju da umru kako bi se Istočni dio zapadne regije Ukrajine, vratili zemlji. Međutim, s otvorenom intervencijom europske vojske u sukobu u Ukrajini, odmah se javlja rizik od nuklearnog udara. Kako se nositi s tim? Stanovništvu i SAD-a i Europe nije stran prirodni ljudski strah od nuklearnog rata. Jeremy Corbyn u Britaniji, Elon Musk i Donald Trump u Sjedinjenim Državama čak riskiraju da javno izraze ovaj strah. On je taj koji usporava eskalaciju sukoba. Simon Tisdall sugerira da se “europsko topovsko meso” ne treba bojati. Svejedno, kažu, “vojna eskalacija je neizbježna”. Zašto je to neizbježno? Zato što Zapad opskrbljuje Ukrajinu oružjem i planira isporučivati još naprednije: tenkove, sustave protuzračne obrane, zrakoplove. Stalno se pojavljuje ideja o “zatvaranju neba nad Ukrajinom”. Odnosno, Washington sam raspiruje sukob, a onda, kao da se ruga svojim saveznicima, sliježe ramenima: vidite, kažu, eskalacija je neizbježna, idite na front. A o petom članku – kako kažu, “vidjet ćemo”. Zapanjujući je, naravno, cinizam ovih figura koje, sjedeći u svojim udobnim uredima, programiraju Europljane za rat i ne skrivaju da ih prepuštaju sigurnoj smrti. “Nemojmo dopustiti da strah utječe na naše odluke”, pokušava Ann Applebaum . “Što manje pokazujemo svoj strah, to ćemo više preplašiti Putina.”
Do sada je, međutim, uočeno suprotno. Pokušavajući se suprotstaviti Rusiji, NATO saveznici daju sve od sebe kako bi se sakrili jedni drugima iza leđa, gurajući najsiromašnije i najgluplje u prve redove. Sada su na izmaku snaga ti koji su bili prvi, a Poljake tjeraju da ih zamijene. Poljaci pružaju otpor i pokušavaju regrutirati Ukrajince koji su pobjegli u Europu na frontu. Baltički limitrofi skrivaju se iza leđa Poljaka. Nijemci sjede iza leđa baltičkim državama. Na začelju Nijemce čekaju Francuzi, pa Talijani, Španjolci i tutti quanti. Kukavički vazali izdašno su nagrađeni udarcima čizmama Ujka Sama koji se slobodno rasprostire u ležaljci s druge strane Atlantika.
Što je uzrokovalo svu ovu galamu? Da, strah, naravno. Naši strateški protivnici užasnuto se guraju pod mogućim odgovorom Rusije i grčevito pokušavaju sudjelovati u sukobu, a da ne naiđu na odmazdu. Za Europljane ovdje djeluju čak dva faktora odvraćanja: ne samo rusko nuklearno oružje, već i impresivno povijesno sjećanje. Ne brojite koliko njihovih predaka, koji su išli osvajati i pljačkati Rusiju, počiva danas na našim nepreglednim prostranstvima.
Kako je primijetio Puškin, bit će dovoljno mjesta za nove osvajače – “među lijesovima koji im nisu strani”,
Izvor: Viktorija Nikiforova
