Shvaćanjem važnosti prividnog licemjerja ‘straha od slobode’, postaje moguće razumjeti sastav psihoze koja trenutno hara središnjim arterijama društva.

Ono s čime imamo posla je spremnost velikog dijela društva da se prepusti volji osobe koja se smatra autoritetom ili glavnom figurom i da Učine to bez ikakvog propitivanja logike ili racionalnosti onoga što ta vlast radi ili zahtijeva.

Vjerojatno najpoznatiji primjer u novijoj povijesti toga je ponašanje masa njemačkog društva u vrijeme uspona Adolfa Hitlera.

U ‘Strahu od slobode’ Fromm posvećuje znatan broj stranica analizi ljudske motivacije – ili njezina nedostatka – koja je omogućila Hitleru da hipnotizira svoj narod da posluša njegove često potpuno iracionalne i nekoherentne zahtjeve. Prihvaćanju uvjeta koje bi, uz primjenu samo male količine emocionalnog i racionalnog razmišljanja, obični svjesni pojedinci automatski odbacili.

Kao što otkrivaju Covid ‘zaključavanja’ i zahtjev Klausa Schwaba za ‘Velikim resetiranjem’, isti slijed iracionalnog autoritarizma odozgo prema dolje ponavlja ovaj fenomen s naizgled vrlo sličnim učinkom.

Postoje određeni uvjeti koji moraju prevladati kako bi bilo moguće da vrlo veliki broj ljudi kapitulira pred zapovijedima autoritarne figure. 

Glavni su: općenito nizak osjećaj samopoštovanja; nesigurna prevladavajuća financijska situacija i strah od iskoračenja iz obrasca ponašanja bližnjih.

Upravo ovaj posljednji čimbenik može biti najjači element samoizdaje.

Sloboda se ne osvaja izbjegavanjem obveza ili sukoba. Naprotiv, sloboda se postiže preuzimanjem odgovornosti i suočavanjem s neprijateljem. Prvo tumačenje postalo je popularno zbog doba u kojem su tehnologija i strojevi općenito dobili veću važnost od ljudskih odnosa. Gdje je osnovna ljudska odgovornost prebačena na računalo.

Velik dio suvišnog ‘luksuza’ našeg potrošačko fiksiranog društva rezultat je fascinacije ‘spravama za slobodno vrijeme’. Naglasak na ‘materijalizmu pogodnosti’ na kraju zasjenjuje društvenu potrebu za suradnjom i interaktivnom međusobnom potporom. 

Američki utemeljitelj modernog oglašavanja Edward Bernays odigrao je značajnu ulogu u pokretanju ovog trenda razvivši metodu koju je nazvao ‘engineering consent’; obmanjivanje kupaca o njihovoj navodnoj potrebi za proizvodima koji nemaju istinsku vrijednost ili zaslugu i često su destruktivni za zdravlje ljudi i okoliša. Bernaysov pojam ‘inženjerske suglasnosti’ također je primijenjen politički,

kako bi se pridobila podrška jednoj ili drugoj političkoj stranci.

Ali sposobnost obmane može djelovati samo ako je primatelj odustao od svoje predanosti temeljnim životnim vrijednostima koje podupiru humanu, ispunjavajuću i kreativnu egzistenciju. 

U određenom smislu oni rade u tandemu. U Strahu od slobode Fromm otkriva da želja za kontrolom i želja da se bude kontroliran nisu suprotnosti, već simptomi iste osnovne bolesti. I sadist i mazohist su izrazi krajnje otuđenosti i dubokog straha. Strah od suočavanja s odgovornošću slobode. Što znači tražiti istinu i preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom.

Sadist u nekome nastaje kada ta osoba usvoji fiksnu poziciju ili naslijeđeni ideal kao siguran totem kojem će posvetiti svoj život odrasle osobe. Ovo djelovanje služi za uništavanje manifestacije prirodnih, urođenih kreativnih i humanitarnih energija, koje prepuštene same sebi vode pojedinca prema ostvarenju njegovog/njezinog pravog potencijala.

Naravno, slijeđenje ovog kreativnog poriva u početku sa sobom nosi osjećaj nesigurnosti. Čovjek ore svoj put – ne ide tuđim. Za to je potrebna hrabrost. 

Ali odbaciti ovaj ‘put do slobode’ iz straha od nepoznatog znači blokirati spontani društveni, mentalni i duhovni razvoj pojedinca koji raste. Stvoriti barijeru protiv smjerova koje su nam prenijele naše duše. A to uzrokuje da se na njegovom mjestu očituje duboko iskrivljena verzija ‘pravog puta’.

Perverzija britanske političke elite

Na primjer, u britanskoj privatnoj pripremnoj školi internata koju sam pohađao od svoje osme do dvanaeste godine, ravnatelj je bio sadist. Svoju ulogu dječaka koji su se pretvarali vidio je kao spremne vođe (umirućeg) Britanskog Carstva.

Da bi se postigao ovaj cilj, suptilno emocionalno stanje svojstveno svoj djeci moralo je biti nokautirano i prekriveno konformizmom prema fiksnom konceptu ‘muškosti’; zahtjev da se ispuni zahtjev da se postane ‘vođa Carstva’. 

Glavna karakteristika takvog vođe je sposobnost i spremnost na ubijanje za cilj. Razlog je, u ovom slučaju, bio podupiranje ‘neupitne superiornosti’ britanske kolonijalne vladavine. Uz ovo uvjerenje koje je najvažnije u umu, ubijanje treba izvesti hladno, bez emocija.

Ravnatelj moje osnovne škole držao je četiri štapa u staklenom ormaru u svojoj radnoj sobi. Svaki ima malo drugačiju ‘sposobnost udarca’. Svaki dječak koji je pao pod njegov gnjev bio je podvrgnut ‘šestorici najboljih’ iz jednog ili drugog od ovih štapova.

Natučenu i krvavu stražnjicu dječaku je tada zakrpala matrona koja se brinula o zdravlju djece. Ali za mentalnu traumu nije bilo matrone i simpatizera.

Ravnatelj je bio impozantna atletska figura i kad je udarao, bilo je to s punim otrovom i sadističkim zadovoljstvom. Opći etos škole provodio se u ime ‘učvršćivanja’ dječačića koji su još uvijek emocionalno vezani za svoje majke.

Perverznjaci su bili istaknuti među osobljem. Majstor latinskog jezika redovito bi vukao ruke u gaćice ispravljajući zadaću. A učitelj tjelesnog treninga, Sargent Major, bio je jednako razvratan pojedinac čija je vojna obuka bila u potpunosti upotrijebljena u održavanju reda u gimnastičkim redovima njegovih učenika.

Molim vas da shvatite da je ova škola (koja to više nije) bila poligon za političke elite; sestrinska škola zloglasnog koledža Eton, legla podobnih budućih političara i premijera, a slijede sveučilišta blue chip Oxford i Cambridge. 

Kada se uzme u obzir duboka bolest koja se danas pokazuje među gornjim ešalonom političkih (i nepolitičkih) ‘vođa’ u Ujedinjenom Kraljevstvu, može se vidjeti u kojoj je ranoj dobi već bila njegovana. Pedofilija, zlostavljanje djece, pa čak i žrtvovanje djece, nisu izopačenosti koje dolaze niotkuda.

Korijeni mnogih bolesnih umova odozgo prema dolje zakopani su u traumama koje su započele kad su bili djeca – a sada se igraju kroz obrnute uloge – obrazac koji su otkrile mnoge psihološke rasprave o psihotičnim pojedincima. 

Tanka je linija koja razdvaja psihotično i sotonsko; i možda nije iznenađenje otkriti da postoje dvije masonske lože smještene unutar Parlamenta u Westminsteru. 

U središtu ekskluzivnog gornjeg sloja britanskog establišmenta uglavnom je neizgovorena predanost održavanju vlastitog osjećaja da su ‘od bogova’. Tako darovano pravo nametanja pravila onima ‘dolje’ koja će osigurati da primatelji ostanu u širokom društveno-ekonomskom stanju ropstva, te da će počinitelji tog ropstva biti hranjeni u skladu sa svojim ovisničkim potrebama. Potreba za ‘osjećajem moći’ kako bi se nadoknadila unutarnja emocionalna praznina i stanje krajnjeg duhovnog siromaštva.

Kako Fromm objašnjava u svojoj analizi ponašanja Adolfa Hitlera, nacistički vođa je prezirao one koji su se pokoravali njegovoj volji, ali je poštovao one koji su mu se suprotstavljali. 

Ovo je formula kukavice koja uključuje oblik samoprijezira prema vlastitoj unutarnjoj slabosti. Nedostatak bilo kakvog puta prema spoznaji dubljeg ‘ja’.

Ova čudna i kontradiktorna osobina moći protiv kmetstva očita je u načinu na koji London City održava svoj demonski stisak nad globalnim financijskim poslovima.

Prijavljeno mi je da tijekom ritualnog godišnjeg hodočašća u ‘Hram’ u Lincoln’s Innu u srcu londonskog Cityja, britanski monarh hoda, spuštene glave, tri koraka iza gradonačelnika dok prolazi kroz ‘Vrata hrama’.

Kvazireligijski simbolizam je jasan: novac je moć, a moć je sve. Čak će i monarh priznati svoju dužnost prema onima koji kontroliraju ogromna carstva bogatstva. Ali taj isti monarh će osjećati opći osjećaj prezira prema desecima tisuća čiji su težak rad i niske plaće poduprli pompozne dvorane bogatstva koje su okupirali njihovi gospodari. 

Zaključno, iz mog vlastitog iskustva (kao osobe koja je preživjela) sadističke moći koja se koristi kako bi se spriječilo mlade ljude da slijede svoje prirodne sklonosti kreativnom izražavanju i toplom suživotu, očito je da je ‘strah’ u samom korijenu izopačenosti. i shizofreni obrasci ponašanja tako očiti kod većine takozvanih ‘vođa’ današnjice.

Ne tražite dalje od straha nametnutog Covid bandwagon-a, sa svojim zaključavanjima potaknutim strahom i prijetnjama stvorenim strahom usmjerenim prema digresorima. Simptomatično za psihozu koja teče duboko u venama malog kluba čiji je stisak nad ovim svijetom u biti isti stisak kakav je ravnatelj moje Pripremne škole pokušao primijeniti na svoje nesretne učenike.

Čelnici Svjetskog ekonomskog foruma, Svjetske zdravstvene organizacije, Ujedinjenih naroda, Banke međunarodnih poravnanja, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Black Rocka, Bayer-Monsanta/Cargilla, da spomenemo samo neke od tiranskih tlačitelja ljudi, moderni su nametači imperija koje su Britanci nekoć s ponosom nametnuli autohtonim kulturama drugih zemalja.

Oni, uz pomoć vlade i po nalogu tajne kabale, posežu u ormar za istim štapovima kako bi udarili sve nezadovoljnike, kao što je to učinio ravnatelj moje Pripremne škole kako bi doveo u red sve buntovne učenike. To su rotirajuća vrata i oni koji ulaze i izlaze usko su povezani jedni s drugima.

Oni su oblik mračnog bratstva – svjedoči Klub lubanje i kostiju Sveučilišta Yale – koji su se zakleli da će štititi i održavati laž, čijoj se suprotnosti ne usuđuju suočiti. Laž da je jedini način da se izbjegne odgovoriti na urođeni poriv duše da zaplovi putem istine, prihvatiti svoju sudbinu kao klon poput poklonika bezdušnih i osvetoljubivih bogova materijalizma. 

Kao dio nemira sukobljenih sila koje se očituju danas, srebrna podstava je da se počinje manifestirati veliko potresanje svih starih svjesnih i podsvjesnih ovisnosti o hijerarhijskim i ropskim obrascima postojanja.

Počinje se pojavljivati ​​potpuno nova paradigma ljubavi utemeljene na duhu i poštovanja prema svim elementima kreacije. Pomiče se sve dalje u teritorij koji se nekoć smatrao sigurnom utvrdom protiv očitovanja istine.

Kao što je Erich Fromm jasno prepoznao, ‘Strah od slobode’ i trauma koju on nameće sebi i drugima nije trajno stanje. Prihvaćanje prave slobode je čin ljubavi. Hrabar čin priznanja našeg jedinstva sa cijelim čovječanstvom. Obveza da preuzmemo odgovornost za svijet u kojem smo rođeni kao i za procvat našeg vlastitog posebnog kreativnog doprinosa evoluciji tog svijeta.