Ab ovo

Ab ovo

Otputujmo na trenutak u djetinjstvo. Sjetimo se kakvi smo bili dok smo bili djeca i upitajmo se: što bismo danas kao odrasli ljudi rekli sebi kao malom djetetu? Koje su to najvažnije životne lekcije koje smo do sada naučili i koje bismo, kada bismo to uistinu mogli, uputili sebi kao djetetu? I, još nešto, možda puno važnije – koje bismo savjete kao dijete dali samima sebi kao odraslim ljudima? Iznenadili bismo se, ali vjerujem da bismo bolje savjete dobili kao odrasli ljudi od naših dječjih verzija. Ovaj nas život, društvo i svijet samo kroz godine opterećuju nepotrebnim teretima bez kojih nam je u biti život bio puno ljepši i zanimljiviji. Dovoljno je malo zastati i vratiti se u djetinjstvo te pokušati vidjeti svijet očima djeteta.

Čovjek nikada ne smije prekinuti dijalog s djetetom u sebi, jer to je mjesto brojnih odgovora na razna životna pitanja. Postoji trenutak u našem odrastanju u kojem društvo od nas očekuje da prestanemo s igrom i u kojem nas uvjerava da je poželjno “prestati sanjati” i da treba “početi ozbiljno učiti, razmišljati, živjeti i raditi”. Nitko ne zna u kojem to trenutku našeg djetinjstva polako počinjemo pospremati svoje lutke, lego kocke i autiće te svojim odijevanjem i ponašanjem odašiljati žudnju za što skorijim odrastanjem.

Taj trenutak jednostavno dođe, a da mi duboko u sebi uopće toga nismo svjesni. Neki naizgled bezazlen i običan dječji dan preko noći nas iz zaigrane djece pretvara u zamišljene male odrasle ljude. Odjednom više nije važan samo današnji dan i bezbrižna igra ljetnog poslijepodneva, već počinju biti mnogo važnija pretraživanja po našoj budućnosti. S vremenom izraze naših lica obojenih toliko dragim dječjim osmijesima i opuštenošću, počinju, sukladno ozbiljnim godinama, mijenjati neki drugi prioriteti i planovi.

Polako, ali sigurno se iz dana u dan pretvaramo u ljude prisiljene na zaborav i u ljude u čijim se glavama stalno množe neka nova zabranjena nam sjećanja. Nema više toliko nam dragog slobodnog vremena, stižu rasporedi sati, to do liste ili vodotoci, ispiti, sastanci, programirana putovanja. Brzina vremena i stresnost konkurentnog okružja globalnog sela traži od nas svakodnevnu brzinu odlučivanja i planiranja, visoku učinkovitost, kvalitetnu izvedbu, pa još k tome i zen pristup bilo kakvim životnim preprekama. Vremena je sve manje, zadaća sve više.

Punimo se i praznimo kao baterije, svakodnevno se obnavljajući kao likovi u računalnim igricama. Što nam drugo preostaje, kada tržište razuma i emocija nudi razum na rasprodaji, a osjećaje po visokoj cijeni? U jednakoj se mjeri promovira i (re)toksikacija i detoksikacija svakog čovjeka, ali i svijeta u cjelini. Živimo od miniranja do razminiranja i natrag, od još jednog rata do novog primirja.

Pretjeranim redom, radom i disciplinom odraslih godina u kojima želimo postići što više i što brže prestići jedni druge, najviše štetimo sebi samima. Dramatična utakmica traje i traje, sve dok jednoga dana ne shvatimo kako život ipak nije utrka i kako je u onim polaganim ljetnim popodnevima provedenima u opuštenoj dječjoj igri bilo znatno više životnosti, prirodnosti i mudrosti nego u ovim odraslim popodnevima. U svojoj još neobjavljenoj knjizi ‘Djeca znaju ono što odrasli zaboravljaju’ pozabavila sam se svim onim životnim lekcijama koje bismo trebali učiti upravo od djece.

Pitanja iz kojih je nastao spomenuti rukopis nadolazila su mi sama od sebe: Zašto kao djeca pristupamo životu tako iskreno, a kao odrasli imamo potrebu nešto glumiti? Zašto kao djeca tako otvoreno pokazujemo i primamo ljubav, a kao odrasli imamo potrebu za nekakvim taktiziranjem? Zašto kao djeca bezrezervno volimo sve ljude svijeta, očekujući od njih to isto, a kao odrasli imamo potrebu dijeliti ljude po kojekakvim, često diskriminirajućim kategorijama u svrhu etiketiranja?

Zašto se kao djeca radujemo svijetu koji nas okružuje sa svim svojim vrlinama i manama, a kao odrasli ljudi imamo fatalistički pristup tom istom svijetu? Doista, pitanja su se nizala jedno za drugim kao na tekućoj traci, a najbolje moguće odgovore na njih dalo mi je upravo moje djetinje Ja, koje od tih dana stalno pozivam u pomoć. Završivši taj rukopis, obećala sam sebi kako nikada više neću zanemarivati dijalog s djetetom u sebi, jer iz njega dobivam najbolje moguće odgovore na mnoga pitanja koja mi život postavlja.

Ne, nije se potrebno prestati igrati, smijati i veseliti životu. Igra, smijeh i radost mogu trajati cijeloga života. I sanjati je moguće cijeloga života, zašto ne. Koliko god snova ostvarimo, uvijek će se tu naći neki koji još uvijek čeka na ispunjenje.

Sjetimo se kako smo kao djeca počinjali svaki novi dan ispočetka, s novim čuđenjem, oduševljenjem i znatiželjom. Zašto tako ne bismo živjeli i danas? Kada se utrkujemo sa životom, tek na kraju shvatimo kako nitko od nas u toj utrci ne može biti pobjednik, koliko god brzo, genijalno, stručno ili ambiciozno trčao. Svatko trči svoju trku života i zašto onda jurimo? Putujmo polako.

Talijani bi rekli Chi va piano, va sano e va lontano. Ako tako budemo putovali, uvijek ćemo imati vremena za jedan iskren i opušten, toliko nam potreban dijalog s djetetom u nama, sličan onome kojeg smo kao djeca vodili s našim, tada još neostvarenim odraslim Ja. Danas kao odrasla djevojčica, stalno se vraćam pitanju: ako smo kao djeca svi mi bili samo djeca, zašto kao odrasli ne možemo biti samo ljudi, nego se kao vrlo pametni i razumni odrasli ljudi moramo dijeliti po rasama, nacionalnostima, religijama, titulama, spolovima, seksualnim orijentacijama, društvenim i Facebook statusima.

Zašto smo dozvolili ovom svijetu da nas opterećuje svojim iluzijama i lažima kada je jedina istina u svima nama, ona iskonska istina o ljudskosti i međusobnoj povezanosti među ljudima, o prirodi čiji smo svi mi sastavni dio…

Pitam se kako bismo sebi kao djetetu, ali i našim prijateljima iz djetinjstva danas objasnili te, iz dječje perspektive, bizarne podjele koje su u međuvremenu nikle među nama kao odraslim ljudima? Kada bismo se barem vremeplovom mogli vratiti u to nevino, ali u misaonom i etičkom smislu vrlo napredno životno doba i zauvijek ostati tamo… Ovaj bi svijet u trenu postao bolje i ljepše mjesto za sve ljude svijeta.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp