Džon J. Alta – Intelekt je danas na društvenoj margini

Džon J. Alta – Intelekt je danas na društvenoj margini

Uvriježeno je mišljenje da je rad ono što donosi zaradu, ili pak nekim slučajem: sam profit, bez obzira što se ulaže i što se čini. Tako primjerice imamo gomilu zanimanja koja de facto ničemu ne služe, ali se redovito plaćaju, u neto i bruto iznosu, što znači da se čak time i ostavlja nešto sa strane, kako bi se dočekala penzija. A svi, manje-više, jedva čekaju penziju, osim onih koji rade iz čistog gušta ili hobija.

Najsretniji su oni koji rade ono što vole, ali oni su toliko rijetki da zauzimaju neki minimalni postotak koji ne treba ni ubrojiti. Tako dolazimo do toga, da je većina zaposlena preko svoje volje, iz čiste nužde i potrebe: zbog režija, stanarine, prehrane itd. No, što je s ljudima koji su na burzi? – A uvijek će određen postotak ljudi (hoćeš-nećeš) – morati biti na burzi, dakle: kao neaktivna „radna“ snaga, koja nije iskoristiva, niti utrživa. Ali to se u kapitalizmu ne da mijenjati. Broj se možda može smanjivati, ali i to je relativno. Dakle svaka utopija pada u vodu.

Imamo zemlje, odnosno države koje vode brigu i o nezaposlenima, i o duševno bolesnima, i o beskućnicima, i tako bi trebalo biti, jer koji k**** onda država uopće postoji. Kod nas nije tako, jedino što, ajde, imamo tu i tamo neku javnu kuhinju, možda prenoćište, ili pak psihijatrijsku ustanovu za nezbrinute; ali pretežno: društveno „nepoželjne“. Imamo čak i zagarantirano zdravstveno te u nekoj znatnijoj mjeri „plaćene“ lijekove, koji doduše opet idu iz našeg džepa, ali *ebiga…

Što se želi reći? Želi se reći kako nema šanse da svi zarađuju, a stoga bi trebalo što prije uvesti osnovicu socijalnog i individualnog standarda koji bi vrijedio za sve, primjerice: neka se uzme iz džepova tim *ebenim bogatunima neki novac, kako bi bespomoćni mogli tu i tamo što pojesti te bez brige odspavati 8 sati, bez bojazni da će umrijeti od hladnoće ili da će ih netko izbosti.

A što je s umjetnicima? – Jučer sam, evo, posjetio MSU, bilo je 5 izložbi i zaključak je: sljedeći: koga uopće boli k**** što se tamo predstavlja te što se time poručuje. To zanima još jedino nadobudne studente i propale boeme (kao što sam ja). Ali, što se hoće reći?

Umjetnost je strast i poziv i poriv, ali nije da tako kažemo, u nekoj znatnijoj mjeri: društveno poželjan, jer nije „konkretan“ – jer se ne shvaća ozbiljno, jer za njim ne postoji potražanja, niti sam rad umjetnika ima „težinu“ – primjerice kao kopanje kanala i tunela, čišćenje podova, konobarenje, prodaja, bauštela itd. itd. – jer sve to nabrojeno može vrlo lako donijeti „brzu“ zaradu, a čak se tu i tamo može raditi na crno, stoga ako netko jednostavno čini ono što se od njega traži, uglavnom: uspijeva; a onaj koji se primjerice: zalaže za rast i dizanje svijesti, kroz kritiku i intelektualnu produktivnost, zbog same prirode: biti stvari, a to je uglavnom: bunt, prosvjed, bojkot, inat ili slično, ne može čak ni promovirati svoje ideje tako lako, a u slučaju da se i probije, ostaje opet na margini društva kao suvišak, otpad i vucibatina.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp