Zdravko Gavran – Hrvatski narod nema unutarnje snage za politički preokret nabolje!

Zdravko Gavran – Hrvatski narod nema unutarnje snage za politički preokret nabolje!

Vlast je po „naravi“ takva da se nikomu milom ni zaslugom njegova pravedničkog lelekanja ne prepušta; nju se osvaja te ju se tada oblikuje po svojoj volji! Ili ju se ne osvaja. Sve su drugo puke himere, od kojih je jedna od većih da smo „za dom spremni“. Kada „spremnima“ hoćeš ne samo povlađivati, nego ih i u stvarnom životu okupiti i angažirati kao političku i inu alternativu, najednom se njihova „spremnost“ raspline u tisuću mjehurića, koje vjetar raznese. Priznajmo si najprije da je u osnovi tako kako je ovdje izloženo. A ostarjela i potrošena generacija neka se nakon četvrt stoljeća nizanja neuspjeha napokon povuče u drugi plan i otvori, unatoč svim rizicima, prostor novoj generaciji – to je najkorisnije što za budućnost može učiniti.

 

Tvrdnja iz naslova mnogima će zazvučati pretvrda, neprihvatljiva ili defetistička. Drugi će odmah od suočenja s njom potražiti spas u prokušanoj metodi diskvalificiranja pa će njezina potpisnika proglasiti konformistom, pesimistom ili pritajenim igračem HDZ-a odnosno omraženog establišmenta, a možda, ne lezi vraže, i yugonostalgičarem i „komunjarom“. Treći će tvrditi da, naprotiv, unutarnje snage svakako ima, da postoje i „toliki ljudi“ i „tolike stranke“ koje mogu situaciju preokrenuti tako da hrvatski narod ipak u mnogo većoj mjeri dođe u političkoj areni „na svoje“ nego što je nakon Oluje odnosno od godine 2000. naovamo uspijevao doći. Takvi će arogantno dokazivati ovo ili ono. Virtualni „krug povučen kredom“ ponovno će se zavrtjeti i htjet će ga prikazati kao stvarni krug unutar kojega izlaza – ima. Iako ga, svima je to razvidno, u ovom trenutku i do daljnjega realno uistinu nema.

Smisao hrvatstva, politike i života

Tvrdnju iz naslova moglo bi se nadugo i naširoko obrazlagati. To će ovaj put hotimice izostati. U već nebrojenim tekstovima dosad, unatrag nekoliko godina, ne samo niže potpisanog člankopisca, nego i Poticajne skupine Pokret za hrvatsku budućnost (PHB) i nekih njezinih drugih pripadnika, od Argentine i SAD-a, preko Europe, Hrvatske i „Herceg-Bosne“ pa sve do daleke Australije, ta je tema sustavno obrađivana te ju se uglavnom može smatrati iscrpljenom.

Za onoga tko ima uha i sluha, rečeno je, obrazloženo, protumačeno i u brojnim pokušajima učinjeno dosad dovoljno. Za to postoje i vrlo pouzdani svjedoci i očevidci. Za one pak koji nemaju uha ni sluha nikada ništa ne će biti dovoljno argumentirano da bi priznali kako žive u gorkim ili slatkim opsjenama i kako ih nipošto ne žele napustiti sve dotle dokle žive. Svatko naime od takvih traži i „nalazi“ u svojoj nacionalno-političkoj apologetici ustrajanja neki svoj osobni smisao bez kojega mu se čini da bi zacijelo ostao i bez svoga osobnog smisla. Bez smisla i razloga i opravdanja vlastita života. „Svi“ doduše vjeruju u Boga pa bi morali znati da je u Njemu jedini mogući i pravi smisao Svega. No što možemo: Bog je tako daleko, držimo se mi čega bližega i opipljivijega! Načinimo si od svojih htijenja ovozemaljska božanstva po vlastitoj mjeri! Stvorimo si vođe! Načinimo si i svoje idole!

Na čemu počiva domoljubni politički entuzijazam?

Na čemu počiva pozitivna hrvatska politička volje, domoljubni politički entuzijazam? On svakako počiva na povijesti, na idejama kao što je starčevićanstvo, na ideji hrvatskoga državnog prava i nezavisne hrvatske države, na temeljnom uspjehu tuđmanizma, a najviše na snazi za koju se pretpostavlja da postoji. Iako ona zapravo ne postoji, kao što se to već blizu četvrt stoljeća uporno i na izborima i u milijun drugih situacija uporno pokazuje i time se samo po sebi dokazuje.

Taj entuzijazam, osim na samom hrvatstvu, počiva i na ljudima, na široko raširenom domoljublju, etičkoj svijesti i uglavnom nacionalno-ideološkom katolicizmu te na pretpostavljenoj volji i sposobnosti da se sve to organizira i pokaže kao autentičan i nezaustavljiv izraz većinske narodne volje. Takav izraz u pravom, vjerodostojnom i punom njegovu smislu, značenju i dometu uzalud smo sve ove godine čekali. On se nije u stvarnosti potvrdio, nije se verificirao, i ne postoje osnove ni izgledi da će se u sljedećim godinama pozitivno potvrditi i verificirati. Da je tako, to znaju svi sudionici političkog života, svi ozbiljni promatrači i svi koji imaju određena iskustva s dosadašnjim nastojanjima i pokušajima.

Zašto je stanje takvo, ovdje se ne će analizirati. Bit će dovoljno uputiti sumnjičave da se osvrnu na niz dosadašnjih pokušaja da se zasnuje alternativa dominantnim političkim snagama koje po Hrvatskoj i u većinski odnosno manjinski hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine vedre i oblače kako im se prohtije. No zašto toliki i dalje suprotno empirijskom iskustvu vjeruju u vlastite iluzije, pitanje je koje zaslužuje kraći osvrt.

Pogleda li se koliko ima gorljivih Hrvata nezadovoljnih postojećim i angažiranim u kritici postojećega, vidjet će se da ih ima odnosno da ih je bilo (sve više njih nestaje ili se već „preselilo“ ili u šutnju ili u starost i nemoć ili na onaj svijet) zaista impozantan broj. Svako razdoblje imalo je čitave grozdove istaknutih radikala, borbenih domoljuba, od HSP-ovih vođa i frakcija još od početaka 1990-ih pa sve do aktualnih „bukača“ i „kritičara svega postojećega“ u javnom prostoru danas.

Široka hrvatska fronta postavljena je uglavnom „negativno“

Time smo se već približili odgovoru na postavljeno pitanje. Široka hrvatska fronta postavljena je uglavnom „negativno“. To je hrvatska državotvorna konstanta još od davnih stoljeća, od Petra Svačića, preko svih unutarnjih oponiranja Ugrima, Anžuvincima, Mlečićima, Turcima i poturicama, austrofilima, mađaronima, jugoslavenima, velikosrbima, talijanskim fašistima, iredentistima, autonomašima, sovjetima i komunistima… sve do današnjeg oponiranja „srboljubima“, koruptivcima, eurofilima, servilcima, homofilima, liberalcima, globalistima, „satanistima“, klimatistima, pandemijcima i drugima. Ta je konstanta nebrojeno puta potvrđivana. Ona je u hrvatskom narodu neuništiva. Ona se u kritičnim trenutcima dokazivala i na bojnom, a i na športskom i drugim poljima. No ona je sama po sebi preslaba da bi se iskazala kao dobro organizirana i složna politička snaga koja bi mogla kormilo naroda ili države preuzeti vlastitim snagama u svoje ruke bilo na izborima bilo na neki drugi način. Bila je preslaba stoljećima, s jednom kratkotrajnom iznimkom sredinom i drugom dugotrajnijom krajem 20. stoljeća. U pravilu, vodeću političku ulogu imale su one snage koje su se oslanjale na saveznike ili savezništva izvan Hrvatske, ili na unutarnja savezništva s manjinskim zajednicama, ili na neke internacionalne ideologije (seljačke, građanske, desne, lijeve, konzervativne, liberalne, europske, transatlantske, ekološke…) kao „okvire“ za podređivanje vlastite volje nekim „zajedničkim nazivnicima“.

Poslovična „hrvatska nesloga“ i prijetnje vlastima… „praznom puškom“

Druga strana iste medalje jest poslovična „hrvatska nesloga“. Ona je vrlo oštra i očita na krupnom planu, no ona je još oštrija, iako možda ne toliko očita, unutar onog dijela naroda kojemu je do hrvatstva i do nekih drugih zdravih vrjednota i kriterija u imalo većoj mjeri uopće stalo. Onima koji nisu dovoljno verzirani možda nije lako razumjeti zašto se svade mostovci i depeovci, haespeovci i suverenisti, i zašto su u međusobnoj zavadi ili neprijateljstvu tolike istaknute osobe koje su sve odreda na pozicijama političkog otpora vladavini HDZ-a i onoj SDP-a i njihovih satelita, srodnika i koalicijskih partnera. Ovdje se ne će ulaziti u razloge zašto je tako, nego će se samo ustvrditi, s punom odgovornošću, da je doista tako.

Pobjednički naraštaji iz 1990-ih, oni koji su se na bilo koji način borili i izborili za samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, i za određeni status hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ili u sadašnjem razdoblju ne doživljavaju Hrvatsku onakvom za kakvu su se borili, ili o tomu šute, ili su našli priključke na „hranidbeni lanac“ establišmenta, ili mu nekritički i oportunistički služe baveći se njegovom obranom i opravdavanjem. Među pripadnicima tih naraštaja postoji nevjerojatno širok spektar različitosti u pristupu, a na žalost i jako mnogo neiskrenosti, licemjerja, sebičnosti, isključivosti, nedoraslosti, nepametnosti, nesposobnosti, ili pak sluganstva, pasivizacije i „okretanja drugog obraza“. A još veći problem dolazi od onih koji su najgromoglasniji, koji su retorički vrlo „moćni“, koji se godinama junače na riječima ili koji prijete vlastima … „praznom puškom“.

Hrvatsko kao Kalimero, na zadovoljstvo vlastodržaca

Općenito, u onomu što mnogi domoljubi smatraju „politikom“ odnosno javnim angažmanom prevladava svijest koja uopće nije realno-politička svijest. Ona se klati od veličanja mitskoga ili katoličkog hrvatstva, od „stoljeća sedmog“ naovamo, pa sve do svakočasnog komemoriranja hrvatskih žrtava i jadikovanja nad nepravdama koje su „nam“ činili i koje nam i danas čine razni „gadovi“, domaći i strani, i neprestane ogorčenosti, nostalgije, melankolije ili sladostrasne rezignacije.

Da se razumijemo, i komemoriranje je jako potrebno, isto tako i informiranje i prosvjećivanje. No to se ne smije poistovjećivati s političkim aktivizmom, zato što politički aktivizam to – nije!

Hrvat prečesto podsjeća na Kalimera, onog majušnog pilića s ljudskom od jajeta na glavi iz crtanih filmova koji je stalno vikao: „Nepravda, to je prava nepravda!“ – Jest, nepravda je, mnogo toga zaslužuje takvu ocjenu. No time Hrvatko koji nasljeduje Kalimera nije učinio ni milimetra naprijed prema mijenjanju zbilje ili osvajanju političke vlasti. A ovo posljednje jedini je cilj svakoga mogućeg bavljenja politikom. Bez svijesti o tom cilju nema političke djelatnosti, nego se sve svodi na kuknjavu, verbalne napade ili na liječenje ozlojeđenosti redovitim dozama konzumiranja onih kolumni i onih tv-emisija u kojima se dobiva potvrda ili se pribavljaju novi dokazi da je stanje doista tako grozno kako Hrvatko misli i osjeća da jest.

Takav pristup vlastodršcima zapravo i odgovara – zato što se „ventiliranjem“ svih vrsta frustracija, nezadovoljstava i ogorčenosti, doduše ne preko određene mjere, nezadovoljnim Hrvatima daje psihološkog oduška, nešto kao besplatnu kolektivnu psihoterapiju, a još više ako se samim time ništa bitno ni dovoljno u odnosima između vladajućih i izazivačkih političkih snaga i stranaka ne mijenja.

Zrcalno dvostruk problem Hrvatstva: „oni gore“ i „oni dolje“!

Problem Hrvatstva zapravo je zrcalno dvostruk. Prvi problem jesu „oni gore“, oni na vlasti, na pozicijama, u moći ili pri nositeljima moći itd., za koje se vjeruje da iznevjeruju narodna očekivanja. Drugi problem jesu „oni dolje“, predvodnički alternativci, ljuti opozicionari, oni koji nikako da se – iako je stalno i jako trude – sastanu s vlašću, položajima, moći itd., ili da u vlasti ostanu ako se ulaska u neku vlast po sretnom slučaju na neko vrijeme i domognu.

O stanju Hrvatstva mogla bi se i morala dosad pokrenuti opširna i studiozna istraživanja. O „fenomenologiji“ političkoga i ostaloga Hrvatstva. To je zbiljski krupna i specifična tema, i nije lako ni jednostavno sve bitno ni razumjeti, a kamoli izmijeniti.

Mijena je postala još težom zbog niza novih okolnosti: od vanjske umreženosti i uronjenosti u „transatlantske“ integracije i globalne sustave, preko rapidnog starenja – u fizičkom i psihičkom i svakom drugom smislu – hrvatskog naroda i društva pa sve do toga da je znatan dio stanovništva u najvitalnijem životnom razdoblju napustio domovinu kako bi svoju životnu perspektivu i zadovoljstvo potražio u drugim zemljama. I dok se i dalje s vremena na vrijeme govori o važnosti i snazi „hrvatskog iseljeništva“, onoga staroga, do 1990., i o njegovu „povratku u domovinu“, mi unatrag 30-ak godina, a osobito u posljednjih 10 godina, imamo u praksi novi velik val iseljavanja, a ne vraćanja, onog dotoka odseljenih i iseljenih koji bi iznutra ojačao narod i dao društvu onu unutarnju snagu, elan, kvalitetu, volju i kriteriologiju koja mu toliko, i koja mu sve tragičnije, nedostaje.

Imamo hrvatstvo, nemamo Hrvata; prave pogače od fiktivnog brašna ne može biti!

Još nešto mora se primijetiti. U razdoblju od 1989. do 1995. hrvatski narod doživio je silno i silovito „oslobađanje unutarnjih energija“, s rezultatom koji nam je svima dobro poznat: tadašnjima i onima koji su poslije prevladali. Takvo kolektivno „oslobađanje unutarnjih energija“ teško je, a najčešće i nemoguće očekivati od istih naraštaja da ga dvaput ili triput u svom životnom vijeku ponove. To jednostavno nije realno moguće, iako može i dalje masovno u ljudima živjeti svijest o potrebi novog „oslobađanja unutarnjih energija“. No „ispuhanost“, starost, razočaranja i „zamor materijala“, u kombinaciji s kontroliranjem naroda na razne vidljive i nevidljive načine, izvana i iznutra, čine svoje.

U tom smislu, ne može se samo tako odbaciti misao koju je nedavno u Podcastu Velebit iznio akademik Slobodan Prosperov Novak. Ona pojednostavljeno glasi: Naš je glavni problem u tomu što imamo hrvatstvo, ali nemamo Hrvata. Nemamo ih fizički ili duhovno, politički ili moralno, vodstveno ili dioničarski, ili na koji god drugi način, manje je bitno koji.

Nedvojbena je istina ovo: Bez dovoljno svjesnih, politički zrelih, pametnih, angažiranih, sposobnih, složnih i vjerodostojnih Hrvata ni samo hrvatstvo ne može po sebi ništa. Može živjeti u raznim inačicama komemoracija i budnica, idiotskih ili provokatorskih iscrpljivanja naroda u jalovim bitkama za (povratak u) „bolju prošlost“, u raznim inačicama ispraznih pokliča, posvemašnje opozicijske kritike, alternativne retoričke galame ili demagoških obećanja, no prave pogače od takva fiktivnog brašna ne može biti. A da brašno i nije fiktivno, nema ju tko ni zamijesiti ni ispeći, a ni spriječiti razbojnicima da mu ju otmu i njome se sami nahrane.

Želi li ikada opet „isplivati“ na obalu, hrvatstvo se mora lišiti umišljenosti, mitova i samozavaravanja

Želi li ikada opet „isplivati“ na obalu, hrvatstvo se mora lišiti umišljenosti, mitova i samozavaravanja. Hrvati se moraju obratiti na istinu, a ne ustajati u taštim iluzijama koje sami o sebi tako ustrajno njeguju. Prestati se dičiti vlastitom samozadovoljnom ispravnošću, poput ’obijeljenih grobova’, a javno busanje (navodnim) domoljubljem, rodoljubljem, nesebičnošću i moralnošću smatrati političkim angažmanom.

Vlast je po „naravi“ takva da se nikomu milom ni zaslugom njegova pravedničkog lelekanja ne prepušta; nju se osvaja te ju se tada oblikuje po svojoj volji! Ili ju se ne osvaja. Sve su drugo puke himere, od kojih je jedna od većih da smo „za dom spremni“. Kada „spremnima“ hoćeš ne samo povlađivati, nego ih i u stvarnom životu okupiti i angažirati kao političku i inu alternativu, najednom se njihova „spremnost“ raspline u tisuću mjehurića, koje vjetar raznese. Priznajmo si najprije da je u osnovi tako kako je ovdje izloženo. A ostarjela i potrošena generacija neka se nakon četvrt stoljeća nizanja neuspjeha napokon povuče u drugi plan i otvori, unatoč svim rizicima, prostor novoj generaciji – to je najkorisnije što za budućnost može učiniti.

Izvor: hrvatskonebo.org

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp