Sigurnost

Sigurnost

Sigurnost je sastavni dio normalnog ljudskog života. Sigurnost je nužan čimbenik održavanja tjelesnog i psihološkog zdravlja ljudi, ona doprinosi cjelovitoj interakciji između pojedinca i društva.

Ljudi troše enormnu količinu novca, vremena i životne energije kako bi sebi i svojim voljenima omogućili sigurnost. No zapravo je nerealno omogućiti punu sigurnost svakom čovjeku u društvu s potrošačkim formatom odnosa, u društvu koje pokreće i održava uvjete za stalnu pojavu sukoba, nasilja, bolesti i kriza. Što vidimo svugdje u svijetu? Vidimo neprestane ratove, pljačke, ubojstva, katastrofe, zločine, nemire, a uz to i pandemiju i krize. Stalna ekonomska nestabilnost pridonosi niskom životnom standardu stanovništva, a pritom je jednako jak psihološki čimbenik u stvaranju nemira među masama. Ovo je samo mali dio enormnog broja slučajeva koji ugrožavaju živote milijardi ljudi.

Jedan od temeljnih sigurnosnih kriterija je dostupnost stanovanja. Danas u potrošačkom društvu postoje umjetno stvoreni uvjeti zbog kojih čovjek pola svog života radi za kupnju stana, a drugu polovicu svog života za njegovo očuvanje, plaćanje poreza i otplatu dugova. Iskustvo stalne nelagode, neizvjesnost, nezadovoljstvo stvarnošću te nemogućnost osiguravanja osnovnih potreba potiče ljude da se brinu za svoju budućnost i nastavljaju juriti za gomilanjem kapitala, što ih prisiljava da još više utonu u beskrajni krug ovisnosti o dugu. Istodobno, unatoč svim kolosalnim naporima, vremenu i novcu, ljudi nemaju jamstvo da će sačuvati svoju imovinu.

Sigurnosna zona podrazumijeva ispunjavanje osnovnih ljudskih potreba.

Inženjerska i socijalna infrastruktura mnogih gradova i zemalja svijeta su u zanemarenom stanju i predstavljaju tempiranu bombu s iznenadnom aktivacijom. Unatoč brojnim nekorištenim infrastrukturnim objektima, javnost pomno pazi na stanje tih zgrada, mostova, cesta, poduzeća i drugih objekata tehno sfere samo u slučaju neočekivane nesreće, što znači u slučaju katastrofe, umjesto njezine prevencije.

Druga važna točka su prometne nesreće. U našem društvu postoji niz zakona, napisana su prometna pravila, a stupanj administrativnih odgovornosti za kršenje tih pravila određuje se na zakonodavnoj razini. Međutim, globalna prosječna stopa smrtnosti u cestovnom prometu iznosi 1,25 milijuna ljudi godišnje, a 30 do 50 milijuna ljudi godišnje se ozlijedi. Iako odgovornost za izazivanje opasnih situacija na cestama postoji, još uvijek nije čimbenik koji potiče vozače i pješake na poštivanje zakona. Ljudi plaćanje novčane kazne shvaćaju ih kao formalnost, ali ne postoji bitno razumijevanje odgovornosti za ugrožavanje tuđe sigurnosti.

Još jedan važan čimbenik je postojanje zločina. Kao što međunarodna praksa različitih organizacija za borbu protiv kriminala pokazuje u praksi, nikakvi visoki ciljevi humane pravde napisani na papiru, nikakvo poboljšanje profesionalnosti određenih stručnjaka niti službene glasne izjave o najvišim standardima pravosuđa ne funkcioniraju u suvremenom svijetu stalne potrošnje, sebičnosti i samobogaćenja pod svaku cijenu. U međunarodnim deklaracijama koncept “zločina” predstavlja se kao prijetnja održavanju reda i mira, ali ne i kao prijetnja životu i zdravlju stanovništva.

Obični građani se ne smatraju ljudima, već nužnim resursom, zajedno s materijalnim i ekonomskim resursima za postizanje određenih ciljeva pojedinaca radi daljnjeg jačanja njihove moći.

Ljudi koji pribjegavaju kriminalu vođeni su različitim motivima, a tome, kako se na prvi pogled čini, pridonose mnogi čimbenici. Međutim, koji je pravi razlog? Čime se čovjek vodi u takvim situacijama? Kako to da ga čak ni potencijalna kazna ne zaustavlja kriminal? Koji je najčešći čimbenik koji mnoge ljude tjera na nezakonite radnje kojima se krše zakoni i red te ugrožavaju životi drugih? Najčešći i primarni razlog tome su neimaština i siromaštvo stvoreni upravo tim zloglasnim potrošačkim formatom odnosa; potreba za preživljavanjem, postojanje nejednakosti, nametanje potrošačke paradigme koja je danas dostigla vrhunac svoje zvjerske degradacije i temeljni je uzrok svih nedaća čovječanstva. Paradigma potrošačkog formata običnom čovjeku obećava samo iluziju nade u utjehu i sigurnost. Sličnu sliku vidimo i u unutarnjoj politici bilo koje države te u međunarodnim političkim odnosima među državama.

U današnjem svijetu stvoreni su mnogi koncepti nacionalne sigurnosti svake države. Gornji slojevi političkog sustava informiraju mase o potrebi jačanja vlasti i moći države kao navodno važnog čimbenika koji jamči sigurnost njezinih građana od mogućih vanjskih agresora. Međutim, kakva je moć i snaga zemlje u potrošačkom formatu društvenih odnosa? I na što su usmjerene? Moć i snaga naprednih zemalja je dostupnost najnovijeg oružja, naprednih znanstvenih i tehnoloških dostignuća u vojnoj industriji i posjedovanje oružja za masovno uništavanje, uključujući nuklearno. U stvarnosti je sve ovo usmjereno na uništavanje ljudi.

Je li ovaj alat koji pridonosi uništenju milijardi ljudi zaista jamstvo čovjekove sigurnosti?

Vojna služba svake zemlje teoretski je stvorena da zaštiti ljude. No, problem leži u činjenici da su ljudi bilo koje zemlje samo mali dio velikog društva od osam milijardi. Sukladno tome, vojna služba jedne zemlje može biti usmjerena protiv vojne službe druge zemlje kao vanjski neprijatelj, a to ne jača čovječanstvo, već ga dijeli i čini ga slabijim.

Takve se akcije predstavljaju građanima iz perspektive navodne “zaštite njihove sigurnosti, slobode i prava”. Ali sa svim vojnim intervencijama u povijesti pod bilo kojim izgovorom (uključujući zaštitu slobode, promicanje demokracije i uvođenje humanitarizma ili protuterorizma), nigdje, niti jedanput, ljudima nije dana ni sloboda ni sigurnost, već samo izgubljeno zdravlje, izgubljena kuća i ogroman broj izgubljenih ljudskih života.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp