Bilo je teško objasniti krajem prošle godine zašto je SAD zamjetno počeo smanjivati pritisak na Indiju da se distancira od Rusije, ali tada se mislilo da je to jednostavno odgođeno prepoznavanje geostrateške realnosti i da se radi O pragmatizmu zbog zadržavanja njihovih strateških veza. Sada se, međutim, čini da je neizostavna uloga Indije na globalnom energetskom tržištu kao posrednika u olakšavanju sada tabu rusko-zapadne trgovine energijom odigrala ulogu u rekalibraciji američke politike.
Indijski mediji otkrili su sredinom siječnja da je njihova zemlja prerađivala i ponovno izvozila rusku naftu po sniženoj cijeni na Zapad, uključujući SAD, u potezu koji je diskreditirao duh tog de facto antiruskog bloka Novog Hladnog rata. Većina promatrača odbacila je te izvještaje jer su bili protiv njihovog svjetonazora prema kojemu se uzimalo zdravo za gotovo da Zlatna milijarda Zapada predvođenog SAD-om nikada neće ublažiti pritisak na Rusiju tako što će Indija služiti kao posrednik u njihovoj trgovini naftom.
Prema stručnjaku kojeg je Bloomberg citirao u svom najnovijem izvješću pod naslovom “Nova karta nafte: Kako Indija pretvara rusku sirovu naftu u gorivo Zapada”, “spremnost Indije da kupi više ruske sirove nafte po većem popustu značajka je, a ne greška, u plan zapadnih nacija da Putinu nametnu ekonomsku bol, a da je ne nametnu sebi.” Drugi je citiran kako kaže da “službenici američke riznice imaju dva glavna cilja: održati dobro opskrbljeno tržište i lišiti Rusiju prihoda od nafte.”
Taj drugi stručnjak je dodao da su “svjesni da indijske i kineske rafinerije mogu zaraditi veće marže kupnjom ruske sirove nafte po sniženim cijenama i izvozom proizvoda po tržišnim cijenama. Slažu se s tim.” Ovaj uvid iz Bloomberga, koji se smatra jednim od vodećih svjetskih poslovnih medija, u potpunosti mijenja paradigmu kroz koju promatrači tumače energetsku dimenziju antiruskih sankcija Zlatne milijarde.
“Službeni narativ” do ove točke bio je da su imali za cilj bankrotirati Kremlj u nadi da će odmah zaustaviti svoju specijalnu operaciju u tijeku i možda se čak “balkanizirati” ako željeni ekonomski kolaps katalizira nekontrolirane društveno-političke procese kao tijekom kasnih 1980-ih. New York Times je nedavno priznao da su antiruske sankcije bile neuspješne, međutim, ukazao je na ugledne dokaze da je gospodarstvo ove ciljane države prestalo opadati i čak počelo rasti.
Suočeni s tim “politički nezgodnim” činjenicama, bilo je predvidljivo unatrag da će se “službeni narativ” morati sveobuhvatnije promijeniti u pokušaju da Zlatna milijarda “sačuva obraz” pred svojim ljudima, ergo Bloombergov najnoviji doprinos ovaj kraj upravljanja percepcijom. Javnost se sada usmjerava na mišljenje da sankcije nikada nisu imale za cilj dovesti Kremlj do bankrota, zaustaviti njegovu specijalnu operaciju ili “balkanizirati” Rusiju, već samo nagrizati mali dio njezinih prihoda.
Stvarnost je da je ishod o kojem je izvijestio Bloomberg doista “bug”, a ne “značajka” kao što oni tvrde unatrag iz očaja da revidiraju povijest iz razloga meke moći iz vlastitih interesa. Zlatna milijarda nije u potpunosti predvidjela trajne posljedice svojih sankcija budući da su naivno uzeli zdravo za gotovo da će odmah bankrotirati Kremlj, zaustaviti njegovu specijalnu operaciju i potom “balkanizirati” Rusiju, od čega se ništa na kraju nije obistinilo.
Ipak, ne mogu poništiti svoja unilateralna ekonomska ograničenja budući da bi to bila pobjeda meke moći bez presedana za Rusiju, stoga su počeli postavljati testove diljem tržišta kako bi istražili alternativna rješenja za osiguranje pouzdanosti svog uvoza, iako skupo. Indijska pragmatična politika načelne neutralnosti prema ukrajinskom sukobu, u potpunosti prkoseći zahtjevima SAD-a da “izolira” Rusiju, završila je kao nehotični božji dar za Zapad u ovom kontekstu.
Da ta globalno značajna Velika sila nije povećala kupnju ruske nafte do te mjere kako bi izdržala sustavne šokove uzrokovane sankcijama Zapada i koje su destabilizirale desetke drugih država globalnog juga, onda ne bi bilo viška ponude za ponovni izvoz. Nakon što su im pomogli da zadovolje svoje potrebe, što nije bio dio nekog “5D šahovskog glavnog plana” između Indije i Zapada, već organski ishod razvoja događaja, smanjili su svoj pritisak na to kao quid pro quo.
Iz ovog uvida može se zaključiti da se Indija uspjela ne samo oduprijeti pritisku Zapada predvođenog SAD-om vis-à-vis njezinih odnosa s Rusijom, nego je i nesvjesno završila čineći uslugu Zlatnoj milijardi u procesu stavljajući se u položaj da osiguraju pouzdanost svog uvoza energije. Ovo zapažanje govori o njegovoj novootkrivenoj ulozi tvorca kraljeva u Novom hladnom ratu, koji će mu pridonijeti sve više utjecaja unutar globalne sustavne tranzicije što dulje ova borba bude trajala.
