Čak i behemot iz Washingtona ograničava upotrebu američke vojne moći na sukobe koje si Amerikanci mogu priuštiti izgubiti – ratove izgubljene od strane slabih protivnika gdje nitko ne može osporiti da rezultat nije gubitak, već nekako “pobjeda”.

Ali rat s Rusijom (financijski ili vojno) bitno se razlikuje od borbe protiv malih, loše opremljenih i raštrkanih pobunjeničkih pokreta ili kolapsa gospodarstava krhkih država, poput Libanona.

Prvotno američko hvalisanje je puklo. Rusija niti je doživjela kolaps iznutra zbog financijskog napada Washingtona niti je pala u kaotičnu promjenu režima kako su predviđali zapadni dužnosnici. Washington je podcijenio društvenu koheziju Rusije, njezin latentni vojni potencijal i njezin relativni imunitet od zapadnih gospodarskih sankcija.

Zapad razmišlja o tome što će Rusi sljedeće učiniti: dodatno prorijediti ukrajinsku vojsku dok će iscrpiti NATO-ove zalihe oružja? Ili rasporediti okupljene ruske ofenzivne snage po Ukrajini?

Poanta je, jednostavno rečeno, da je sama dvosmislenost između prijetnje ofenzivom i njezine provedbe dio ruske strategije da Zapad drži izvan ravnoteže i zbunjenosti. To su taktike psihološkog rata po kojima je general Gerasimov poznat. Hoće li doći, odakle i kamo? Ne znamo.

Ruski tajming nije određen zapadnim političkim kalendarom, već kada i hoće li ofenziva služiti ruskim interesima. Osim toga, Moskva gleda na dva fronta: financijski rat (koji bi mogao zahtijevati sporije vojno širenje kako bi se ekonomski problemi mogli pojačati) i vojna situacija (koja može, ali i ne mora pogodovati sporom, postojanom iskorijenjivanju ukrajinskih borbenih sposobnosti). Bivši viši savjetnik američkog ministra obrane, pukovnik Douglas Macgregor, vidi raspoređivanje snaga velikih razmjera – i to uskoro. Možda ima pravo.

Ovo posljednje razmatranje mora se uspoređivati ​​sa širom slikom: Rusija je prvenstveno zabrinuta za potiskivanje američke hegemonije i istjerivanje NATO-a iz azijskog “srca”. Rusi već neko vrijeme znaju da “sustav globalnog poretka” nije održiv (strukture nakon Drugog svjetskog rata već su jasno vidljive u retrovizoru). I Rusija i Kina shvaćaju da ne postoji elegantan način – ili prečac za poništavanje tako velikog sustava.

Oni znaju da se Zapadu ne može vjerovati i da mu je suđeno da propadne. Rusija i Kina već nekoliko godina restrukturiraju svoja gospodarstva i grade svoje vojske – pripremajući se za neizbježni kolaps američkog imperija (pritom držeći fige da “pad” ne znači Apokalipsu).

U praksi su i Rusija i Kina uložile napore da ublaže taj kolaps što je više moguće. Nitko nema koristi od neprovjerene implozije SAD-a. Međutim, SAD ide predaleko sa svojim ukrajinskim projektom, a Rusija će iskoristiti ovaj sukob kako bi olakšala kraj američkog imperija – zapravo nema druge opcije.

Kako Kelley Beaucar Vlahos ističe u American Conservativeu, američke frakcije godinama su pripremale “pokop” Rusije. Doista, jedna od najštetnijih činjenica koja proizlazi iz “Twitter Files” Matta Taibbija je “koliko su bili agresivni zakonodavci i dužnosnici federalnih agencija – u guranju ciničnog narativa koji je vršio pritisak na diva društvenih medija dok je ruski bauk koji progoni američku vanjsku politiku i stavove u ukrajinski rat danas.”

Ta izmišljena priča o Rusiji koja pokušava uništiti američku demokraciju stvorila je javnu podršku za još jedan rat s Rusijom.

Ova egzistencijalna borba ne može sada prestati: moglo bi se tvrditi da su Europljani i Amerikanci zarobljeni u mjehuru svega što je optika, a ‘sve’ je PR neposrednost i kazalište – i svi moramo igrati ovu igru. Vrlo je moguće da projiciraju isti zeitgeist na Ruse i Kineze, vjerujući da bi trebali razmišljati na isti način: bez vrijednosti, bez vjere u bilo što osim u ono što najbolje djeluje na MSM.

Gledano na ovaj način, to je doista kulturološki sukob – koji odražava nesposobnost Zapada da suosjeća. Zapad može iskreno misliti da je Putinov glavni fokus na rejtinzima – kao i kod Macrona, Scholza i Bidena – i da će se posao vratiti uobičajenim poslovima nakon završetka neprijateljstava. Možda stvarno ne razumiju da ostatak svijeta ne razmišlja tako.

Unutar ovog mentaliteta postoji: ”Rat je posao’… Puno tenkova, dajte nam F-16 odmah! Tek što su SAD, Njemačka i druge NATO sile najavile da će Ukrajini isporučiti velike količine bojnih tenkova, Kijev je odmah počeo zahtijevati isporuku borbenih zrakoplova F-16. Zapravo, ukrajinski obrambeni dužnosnik Yuri Sak besramno je komentirao relativnu lakoću “sljedeće velike prepreke” u nabavi lovaca F-16:

“Nisu nam htjeli dati teško topništvo, pa su nam dali. Nisu nam htjeli dati HIMARS [rakete], onda jesu. Ne bi nam dali tenkove, sad nam daju tenkove. Osim nuklearnog oružja, ne postoji ništa što nećemo dobiti.”

Ovo je izvrstan primjer sindroma ‘rata kao poduzeća’ – a politika je zarađivanje novca. To znači da su na redu F-16, a to znači da u Poljskoj F-16 nisu stacionirani u zračnoj bazi u Ukrajini. A širenje bojnog prostora na Poljsku neizbježno bi dovelo do više “rata kao trgovine”: tenkova, oklopnih transportera i F-16. Vojni kompleks će trljati ruke.

Predvidljivo, frustracija zaraćenih strana zbog kolektivnog neuspjeha Zapada da zaustavi plimu ukrajinskog poraza raste, a pojačana je prošlotjednim izvješćem korporacije Rand (koju financira Pentagon), koje se svodi na forenzičko pobijanje razlog za rat u Ukrajini. Naglašava da dok se Ukrajinci bore, njihovi sravnjeni gradovi i desetkovana ekonomija nisu u skladu s ukrajinskim interesima.

Izvješće upozorava da SAD mora izbjeći “dugotrajni sukob”, proglašavajući ukrajinsku pobjedu “nemogućom” i “malo vjerojatnom” – i jasno upozorava da bi se sukob mogao preliti u Poljsku. Također se ističe da SAD nenamjerno prijeti da će skliznuti u nuklearni rat zbog raznih “pitanja”.

Što se tiče ove posljednje točke, Randovo izvješće je dalekovidno: šef ruskog izaslanstva pri OESS-u ovog je tjedna javno upozorio da, budu li zapadni projektili za probijanje oklopa koji sadrže osiromašeni uran ili berilij bili raspoređeni u Ukrajini – poput onih koje je koristio SAD u Iraku i Jugoslaviji s razornim posljedicama – Rusija bi takvo razmještanje smatrala korištenjem prljavih nuklearnih bombi protiv sebe, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze.

Ako je bilo sumnje u ruske “crvene linije” i gdje se one nalaze, one više ne mogu postojati. Da budemo jasni, “posljedice” se izjednačavaju s mogućim ruskim nuklearnim odgovorom. Zapad je upozoren.

Ako je frustracija zbog propalog ukrajinskog vojnog projekta ‘uzrok’, onda je očaj nastavak.

“Kao i vi, ja, a mislim i vlada, vrlo smo zadovoljni što znamo da je Sjeverni tok 2 sada, kako vi volite reći, komad metala na dnu mora”, rekla je Victoria Nuland prošlog tjedna. Ova izjava pokazuje nemoć više nego išta drugo (u prijevodu: Nuland kaže: Dobro ljudi, nismo impotentni, jer – namig, namig – ipak smo uspjeli uništiti plinovod za EU).

Cijela PR kampanja za više tenkova, izgleda kao pokušaj da se Ukrajincima i njihovim pristašama u Europi da dodatni moral (budući da tenkovi neće promijeniti tijek rata) – “prolaženje kroz motive”, zapravo ništa više važno. Isto se odnosi i na političke prijedloge koje su prošli tjedan iznijeli državni tajnik SAD-a Blinken i Victoria Nuland. Čini se da su unovačeni znajući da će u Moskvi biti odbijeni – i bili su.

Ali da odamo pravo kombinaciji Blinken-Nuland, neokonzervativci su možda beznadni u provođenju svojih ratnih projekata – koji gotovo uvijek završavaju katastrofom – ali su briljantni u manipuliranju državama da im postanu pristaše – protiv vlastitih nacionalnih interesa.

Ono gdje su neokonzervativci dobili slobodu je uništenje Europe, politički, ekonomski i vojno. Sam SAD (i ostatak svijeta) moraju biti apsolutno zaprepašteni stupnjem europske podložnosti i apsolutne kontrole nad vodstvom EU-a koje su ovi neokonzervativci ostvarili.

Članice NATO-a nikad nisu bile snažno ujedinjene iza križarskog rata Washingtona da fatalno oslabi Rusiju. Građani EU-a (osobito oni iz Francuske i Njemačke) nemaju apetita za vrećama za leševe. Ali neokonzervativci su vidjeli europsku Ahilovu petu: Poljsku, Litvu, druge baltičke države i Češku. Ovoj radikalnoj rusofobnoj frakciji koja želi rasturiti i pacificirati Rusiju, te maknuti poluge vanjske politike EU od Francuske i Njemačke, pridružili su se američki neokoni. Potonji je 2008. šuteći i nemoćno sjedio u Bukureštu, kada su Gruziji i Ukrajini otvorena „vrata“ NATO-a. Zašto tada nisu izrazili rezerve koje su rekli da imaju?

Slabo vodstvo podiglo je poklopac na Pandorinoj europskoj kutiji, tako da sva stara avetinjska europska neprijateljstva, ljubomore i gole ambicije izlaze poput mračnog isparenja. Postoji li netko tko sada može zatvoriti poklopac?

Alastair Crooke