Osobne vrijednosti nasuprot vrijednostima društva

Osobne vrijednosti nasuprot vrijednostima društva

Nedavno sam bila na kavi sa ženom koju nikad prije nisam vidjela. Kava je zaista potrajala. I iskreno, zatečena sam i zadivljena sa nekim podudarnostima. Isti mjesec i godina rođenja, isti human design tip (googlajte o tome, ako ne znate što je to), slični dječji snovi koje je okolina potiskivala, slični scenariji na poslovnom aspektu, slični interesi…

I toliko sam zahvalna i sretna da smo se upoznale, jer je to bila još jedna situacija spoznaje: „Ali sa mnom je sve u redu cijeli život, ali niti sam se ja u sebi osjećala ugodno, niti mi je okolina to olakšavala. Zapravo, okolina mi je bila veliki učitelj kako bih sada bila upravo ono što jesam, a svakim danom sve više cijenim to što jesam, kakav sam čovjek i koje vrijednosti su mi na prvom mjestu.“

Idemo malo razmisliti o svojim vrijednostima, o vrijednostima koje nam nameće okolina i o tome kako se naše osobne vrijednosti slažu s vrijednostima koje nam nameće okolina. Razmislite o svojim primjerima, a ja ću u ovom tekstu pisati o samo jednoj svojoj vrijednosti.

Otkad znam za sebe, jedna od vrijednosti koju zaista cijenim je iskrenost, a u okolini primjećujem kako se laži i glumatanje smatraju društveno poželjnim osobinama. Kad kažem iskrenost, ne govorim o tome da ću bez promišljanja reći sve što mi prođe glavom i bez suosjećanja prema onima koji slušaju to što govorim. Ne govorim o iskrenosti koja upire prstom u druge i bavi se tuđim životima.

Govorim u prvom redu o iskrenosti prema sebi – kako se osjećam, u kojim situacijama se tako osjećam, koji dio mene bira tako se osjećati i koji dio mene kreira situacije u mom životu koje se svjesnom dijelu mene baš i ne sviđaju. Govorim o takvoj iskrenosti prema sebi, a onda tako iskreno nastupam i prema drugima – govorim o svojim iskustvima, emocijama i spoznajama. I da… To nekad znači da ću imati mišljenje i iskustvo koje nije u skladu s programima okoline i to nekad znači da mnogi osjete bol unutar sebe kad tako nastupim, no tu bol ne uzrokuje moja iskrenost, već uzrokuje njihov otpor od iskrenosti prema samima sebi.

Tijekom fakulteta učila sam i vježbala asertivno komunicirati, koristiti se „ja“ porukama, umjesto „ti“ porukama. „Ja“ poruke bile su pravo otkriće nakon „ti“ poruka s kojima su komunicirali svi oko mene. Puno vremena uložila sam u svladavanje te vještine i u jednom trenutku sam shvatila kako je asertivna komunikacija zapravo emocionalna i energetska manipulacija. Iako sam godinama vjerovala u ispravnost asertivne komunikacije, iako je velik dio mog profesionalnog (i osobnog) identiteta izgrađen na toj vještini, imala sam hrabrosti sama sebi priznati da je to zapravo skrivena emocionalna manipulacija i da se s njome može napraviti jako mnogo štete.

Mnogi ljudi, koji su također uložili i vrijeme i novac kako bi svladali tu vještinu, kako bi dio svog profesionalnog i osobnog identiteta temeljili na njoj, nisu otvoreni uopće čuti ovakvu izjavu, a kamoli razmisliti o njoj. Skrivaju se iza te komunikacije, nalaze opravdanja zašto neke stvari u međuljudskim odnosima zapravo ne funkcioniraju, iako se oni koriste tom vrstom komunikacije, jer su uvjereni (između ostalog) u program da istina boli. Ne boli istina, boli otpor od istine. Istina omogućuje pronaći rješenje za neki problem/izazov. Već neko vrijeme planiram napraviti radionicu o komunikaciji, no nikako da se primim tog posla. No, probat ću ovdje objasniti ukratko, pa možda netko može iskoristiti ovo i bez radionice.

„Ja“ poruke sastoje se od toga da kažemo kako se osjećamo i zbog kojeg tuđeg ponašanja, a onda iza toga možemo još dodati zahtjev/želju za promjenom tuđeg ponašanja. Teoretska priča iza toga je da tako preuzimamo odgovornost za svoje emocije i ponašanje (umjesto da vrijeđamo, lijepo kažemo kako se osjećamo i zbog čega). Ali… To pretpostavlja da je drugoj osobi stalo kako se osjećamo i da će zbog toga ona napraviti promjenu koju tražimo od nje. Ako tu komunikaciju koristimo sa djecom, možemo ih zaista duboko i na razne načine emocionalno „s*ebati“, a zaista možemo otežati, ali i uništiti partnerske odnose (pogotovo ako jedan partner koristi „ja“ poruku pa misli da je zbog toga „bolji“ od partnera koji se služi „ti“ porukama, jer drugačije ne zna).

Kada sam shvatila energetsku i emocionalnu manipulaciju u cijeloj toj priči, automatski mi je sinula i ideja kako bi se takva komunikacija mogla podići da nivo u kojoj te manipulacije ne bi bilo. No, da bi netko tako komunicirao, zaista treba raditi na sebi i biti iskren prema sebi te imati razvijenu svijest, po mogućnosti i znati raditi s emocijama te podsvijesti.

Dat ću banalan primjer. Recimo da moj muž ostavlja čarape na podu i da mene to jako ljuti. Recimo da sam mu to već jasno dala do znanja i zamolila ga da stavlja čarape tamo gdje im je mjesto i da on to ipak ne radi (barem ne onda kada to želim). Prije sam u sličnim situacijama, nakon što me se nije poslušalo i nakon što tuđe ponašanje nije bilo u skladu s mojim željama i očekivanjima, počela koristiti „ti“ poruke: „Uopće me ne poštuješ. Uopće ti nije stalo do onoga što ti se kaže? Lijen si.“ i slično.

Danas u sličnim situacijama stvari se kreću kroz 3 koraka:

  1. Izrazim kroz asertivnu komunikaciju kako se osjećam: „Ljuti me jer prljave čarape ostavljaš na podu, a znaš gdje im je mjesto.
  2. Postavljam pitanje: „Kako ti vidiš ovu situaciju i što misliš napraviti sa čarapama?“ i slušam s namjerom da zaista razumijem drugu stranu priče. Razumijevanje obje strane olakšava pronalazak rješenja koje odgovara i jednoj i drugoj strani, bez potrebe da nekoga prilagođavam vlastitim očekivanjima i bez da sebe pokušavam prilagoditi tuđim očekivanjima.
  3. Pronalazim vrijeme za razgovor sa sobom, ulazim u theta moždane valove i postavljam si pitanja: „Gdje u tijelu osjetim emociju ljutnje? Zašto me ostavljanje čarapa na podu uopće ljuti? Što učim iz ove situacije?“

Smatram li da je takva vrsta komunikacije vrijedna i kvalitetna? Apsolutno da. Smatram li da je takva vrsta komunikacije vrijedna i kvalitetna u očima drugih ljudi? Nisam baš sigurna, jer tko tako komunicira zaista ne može održati sliku o sebi koja kaže: „Ja sam žrtva/Ja spašavam druge/Ja sam veliki šef/Ja sam nasilnik.“ Da bi takva komunikacija bila poželjna široj masi, mora biti zadovoljen preduvjet da su ljudi zaista iskreni prema sebi i da su spremni biti iskreni prema drugima. To znači da se trebamo odreći one poznate rečenice: „Ali to je zato što nam sustav ne valja/Roditelji su krivi za moje probleme u odrasloj dobi/To je zato jer sam potplaćena/Kriv je moj muž (njegovi roditelji jer su ga razmazili).” U takvoj komunikaciji nema mjesta za „sitne laži“ i projekcije.

Koliko ste iskreni prema samima sebi? Koliko ste iskreni prema drugima?

Theta tretmani su odlično mjesto za biti iskren prema sebi i to na jedan nježan i podržavajući način, način ispunjen ljubavlju prema sebi. Ukoliko se želite otvoriti za proces rasta kroz iskrenost i u tome želite moju podršku i vodstvo, javite se na bilo koji kontakt naveden na stranici Put Pjesme Srca.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp