Svi smo prošli nekakvu školu. Neki veću, neki manju. Neki rade ono za što su se školovali, ali većina ne. Mnogi su završili škole koje im, osim što su naučili čitati i pisati te osnove matematike, nisu u životu služile gotovo ničemu. Sjećate se, nadam se, kad bismo kao djeca pitali zašto ovo učimo, da bi učitelji ili profesori kazali da sada ne razumijemo, ali kad narastemo da ćemo znati. Narasli smo i još uvijek ne znamo.
Sam obrazovni sustav toliko je loše postavljen da se u njemu ne razvija gotovo nikakav potencijal osim memoriranja. Glazbeni, likovni, tjelesni odgoj su zapostavljeni kao nebitni i gotovo nitko iz škole ne izlazi s ikakvim znanjem ili razvijenim potencijalom te vrste. Uglavnom se razvijaju psihološki okviri beskompromisnog prihvaćanja svih informacija koje ti školstvo nudi, bez obzira na njihovu istinitost. Od djece se traži da uče napamet, da ne presipituju. Profesori su i sami potpuno nezainteresirani za učenje, jer bez obzira na svoje znanje, moraju govoriti striktno u okvirima programa. To je izrazito obeshrabrujuće i monotono.
Viši školski programi ne razlikuju se mnogo od osnovnih, dapače, u njima vlada još veća ograničenost. Često studenti željni učenja, proučavanja i preispitivanja informacija i kurikuluma izazivaju profesorske autoritete i njihove programe, nailaze na zid i nemogućnost daljnjeg napredovanja. Dobivaju prosječne ocjene mada imaju najveći potencijal, a napreduju oni koji bez preispitivanja usvajaju program. Nijedan profesor ne želi studenta koji će dovesti u pitanje njegove postulate, programe ili akademsku titulu. Bit studija nije razvoj znanja, već njegovo bezrezervno usvajanje, bez preispitivanja validnosti i istinitosti. Jedan od ključnih razloga sporog napredovanja čovječanstva leži u ovakvom obrazovnom sustavu.
U potrošačkom društvu se papir (svjedodžba, diploma i sl.) smatra dokazom nečije stručnosti i stečenog znanja, dok urođeni dar za obavljanje nekog posla pada u drugi plan. Dakle, čovjek bez papira u praksi može biti puno veći stručnjak od nekoga tko je završio škole, ali sustav će ga smatrati laikom ili nadri-(nečim). Tako smo došli do situacije da djeca svoje buduće zvanje često biraju prema unosnosti (isplativosti), a ne prema urođenim sklonostima i talentima, jer na taj način će se uspješnije hvatati u koštac s nemilosrdnim konzumerističkim postavkama društva, u kojemu vlada natjecanje i opstanak najjačih (ili najprilagođenijih).
Dragocjeni papir može dobiti samo onaj tko je prošao program (kurikulum) obrazovanja, a rijetko se tko zapita o autorima programa i njihovim namjerama. Možda zbog toga kod ljudi primjećujemo sve veću dominaciju lijeve moždane polutke, koja sve spoznaje kao odvojeno, a sputava se desna polovica, koja vidi cjelinu. Reklo bi se da u potrošačkom društvu veće šanse za uspon na njegovoj ljestvici imaju oni koji su sposobni puno toga zapamtiti (i ponoviti) nego oni skloniji donošenju vlastitih zaključaka. Dakle, razmišljanje „izvan kutije“ (ne d’o bog osjećanje) teško će nam donijeti „najvažnije“ stvari u životu: novac, posao, ugled…
„Što god da je obrazovanje, ono bi vas trebalo učiniti jedinstvenom individuom, a ne konformistom; trebalo bi vam pružiti originalan duh s kojim ćete se uhvatiti u koštac s velikim izazovima; trebalo bi vam omogućiti da pronađete vrijednosti koje će vam biti putokaz kroz život; trebao bi te učiniti duhovno bogatim, osobom koja voli sve što radiš, gdje god da si, s kim god da si; trebao bi te naučiti što je važno, kako živjeti i kako umrijeti.”
– John Taylor Gatto
Najbitnija stvar koje se nismo niti dotaknuli leži u tome da se u školi ne uče načini na koji funkcioniraju međunarodna politika, ekonomija, financijski sustav, znanost je obogaljena jer postoje teme koja se ne smiju proučavati. Osim toga, ništa se ne uči o duhovnim potencijalima čovjeka, o njegovoj psihološkoj, energetskoj građi, načinu na koji radi svijest. Pitanja poput „tko je i što je čovjek?“ te „koja je njegova svrha?“, „što je to život?“ u obrazovnom sustavu se niti ne pojavljuju.
Možemo zaključiti da je ovakav sustav kreiran s izrazitom svrhom držanja čovjeka u pokornosti i neznanju, te da je njegov osnovni cilj stvaranje poslušnog potrošača okrenutog isključivo na materijalne vrijednosti, u čemu je, da budemo iskreni, u potpunosti uspio. Iz tog razloga je obrazovanje i obavezno.
U Kreativnom društvu će cjelokupno obrazovanje biti postavljeno na druge temelje. Djeca više neće biti tretirana kao budući igrači u tržišnoj utakmici, nego kao duševna bića koja će svoj potencijal i talente ispoljavati na dobrobit svih ljudi, jer svatko od nas u sebi ima „instaliranu“ čovječnost, koja stimulira nesebično djelovanje za unapređenje zajednice koja se s istom čovječnošću ophodi prema njemu. Zato djeca u školu neće odlaziti zato što moraju, nego zato što žele naučiti što više zanimljivih i korisnih stvari.
Mnogi ljudi željni dubljih znanja danas su prisiljeni čeprkati okolo ne bi li „uboli“ neko istinski vrijedno zrno. To je zato što su prava znanja brižno skrivana zadnjih 6000 godina i pristup im ima samo mali krug ljudi, čime većinu drže u pokornosti (jer znanje je moć). U Kreativnom društvu pravo znanje više neće biti skrivano, već naprotiv, bit će lako dostupno svakom odraslom „tragaču“ i svakom djetetu u školi.
U društvu budućnosti obrazovanje i znanost neće biti u službi privatnih interesa, nego će sve biti okrenuto napretku čovječanstva. Neće više biti ispraznog filozofiranja unutar zadanih okvira, već će se raditi na oslobađanju silnog potencijala, koje je u nama svima zatočeno forsiranim potrošačkim svjetonazorom.
