To je dio u kojem svira Pjesma našeg Srca. Kad slušamo tu Pjesmu i plešemo na nju (metaforički rečeno), onda naš život teče, s lakoćom prolazimo promjene, s lakoćom učimo, s lakoćom otpuštamo ono što nam više ne treba, u svemu nalazimo radost i smisao, postepeno otkrivamo svoju veličanstvenost. Taj put često nije baš logičan (u programiranoj definiciji riječi logično), no uvijek je smislen za nas. To je put na kojem osjećamo radost, znatiželju i zadivljenost sa sudjelovanjem u Čaroliji Života.

Uvjetovani, odnosno programirani dio nas je dio koji se identificirao sa raznim običajima, pravilima i očekivanjima obitelji i društva. To je dio nas koji odlučuje „logično“, koji radi stvari jer misli da „mora“, „treba“, „ima dužnost“, „red je“, jer se to od nas očekuje… To je dio nas koji nije prirodan i koji želi ostati živjeti u iluziji jer: „Tko sam ja, kakva sam ja, ako slijedim svoje srce? Ostat ću sama. Bit ću kažnjena. Bit ću beskućnik. Nešto strašno će mi se dogoditi.“.

To je dio nas koji se razvijao postepeno tijekom djetinjstva i odrastanja. Kao male bebe mi smo gotovo potpuno nemoćni preživjeti bez drugih ljudi. I zbog te ovisnosti i nemoći radimo sve što možemo kako bismo ostali prihvaćeni i voljeni od svoje obitelji. Ako neko naše ponašanje ljuti naše roditelje, možda ćemo to prestati raditi kako ih ne bismo ljutili ili se nastavljamo tako ponašati jer jedino tako dobivamo njihovu pažnju, a bez pažnje ne možemo preživjeti.

Ako su svi u obitelji doktori, a nas prirodno zanima lončarstvo i ako obitelj ne podržava naše prirodne težnje već nas gura u smjeru medicine, mi nekako pristajemo zaboraviti na svoje snove i prirodne porive te se priklanjamo očekivanju obitelji. Jedini cilj takvog priklanjanja je osjećaj pripadanja i prihvaćenosti. Zapravo, taj programirani dio nas potiskuje Izvorni dio nas i tako se stvaraju energetske rane i blokade u našem cjelokupnom Biću, naš ego se sve više identificira i veže uz programirani dio nas te sve više bježi od Izvornog dijela.

Naš ego sve više i više Izvorni dio počinje doživljavati kao opasnost. Zbog Izvornog dijela nas koji je potisnut i dijela nas koji je programiran, u našoj podsvijesti počinju se stvarati unutarnji konflikti. Ti unutarnji konflikti obično izgledaju tako da nam se čini da mislimo kako svjesno želimo nešto, a nesvjesno želimo nešto posve drugo. Svaki puta kada slijedimo programirani dio sebe, naš život počinje ličiti na borbu, konflikte, neravnotežu, patnju, drame, bolesti, krize itd…

I svaka ta neugodna situacija je zapravo poziv našeg Izvornog dijela da obratimo pažnju na njega i da se vratimo u prirodan tok sa Životom, da se vratimo svojoj Pjesmi Srca, da ostavimo trag na ovom svijetu koji smo izabrali ostaviti prije nego smo došli na Zemlju. To je dio nas pomoću kojeg duša uči lekcije te se tako razvija i raste. To je dio nas koji želi očistiti svoje karmičke dugove.

Prema mom osobnom iskustvu, ali i kroz iskustvo rada s ljudima, rekla bih da postoje mnoge faze razvoja i osnaživanja Izvornog dijela. Ako čovjek ima jako razvijen programirani dio sebe, a Izvorni dio potisnut, on u svom životu iskušava sve više i više patnje. To je faza u životu u kojem se čini da sve ide „k vragu“ i da nema nikakve šanse da stvari krenu na bolje.

To je faza života u kojoj smo toliko dugo potiskivali i bili gluhi na glazbu svoje Pjesme Srca, da smo se doveli do samog ruba. Taj rub često zvuči kao: „Ne mogu više ovako. Ili ću se ubiti ili ću nešto morati jako promijeniti u svom životu.“ Taj rub ispunjen je s puno očaja, gorčine, apatije, ljutnje, bijesa, depresije, tuge, gađenja, mržnje… Ako se dovedemo do tog stanja, to je često zadnji voz da nešto poduzmemo i zadnja prilika da potražimo psihičku/energetsku stručnu pomoć ili se uključimo u edukaciju na tu temu. U takvoj fazi života nemamo dovoljno energije i stanje svijesti je toliko nisko da gotovo da nema šanse da si sami pomognemo, jer je Izvorni dio previše potisnut.

Ja sam se našla u takvoj fazi nekoliko puta, no ne smatram da to moraju iskusiti svi ljudi na ovom svijetu da bi se pokrenuli u smjeru plesa na vlastitu Pjesmu Srca. Smatram kako je mnogo mudrije potražiti pomoć prije nego se nađemo na rubu.

Nitko u proces vraćanja svojoj Pjesmi Srca ne počinje na tom rubu, već taj proces počinje mnogo prije. Počinje s prvim osjećajem frustracije, ljutnje i zamjeranja jer ne smijemo raditi ono što nas veseli. Što prije to shvatimo, imamo veće šanse pomoći sebi bez da tražimo stručnu pomoć i bez da se nešto posebno educiramo po tom pitanu. U toj fazi razvoja još uvijek smo dovoljno povezani sa svojim Izvornim dijelom, a jedino Božanska energija koja teče tim dijelom nas može transformirati naš život.

Što više toga radimo protiv svoje Pjesme Srca, to nam život u nekim aspektima postaje teži, mukotrpniji, s puno borbe i truda, a malo rezultata, sve manje osjećaja radosti, zaigranosti, znatiželje, čuđenja, zadivljenosti… I u svakoj toj teškoj situaciji, u svakoj sekundi života mi odlučujemo, više ili manje svjesno, hoćemo li slijediti glas programiranog dijela nas, onog ranjenog ili ćemo slijediti svoju Pjesmu Srca. Svaki puta kada odlučimo slijediti programirani dio nas, naša svijest tone u sve dublju i dublju iluziju i sve veću i veću stagnaciju. Ako stalno slijedimo programirani dio nas, na dobrom smo putu da dođemo do ruba.

Ljudi imaju vrlo veliku moć prilagodbe. U ovoj priči ta prilagodba je put u propast, jer velika većina ljudi danas upravo ide k tome da se dovede do ruba da bi se odvažili krenuti na put vlastite Pjesme Srca. Da bi se od tog ruba čovjek pomakao do točke u kojoj sam sebi najviše može i zna pomoći, potrebno je uložiti mnogo vremena, novaca i truda, a moglo je brže, lakše i jednostavnije. Takvi ljudi uglavnom će doći do stručnjaka koji su vibracijski blago iznad njih i doći će do tehnika koje u sebi sadrže mnogo korisnih znanja i vježbi, a li i mnogo deformacija.

Ako se nalazite u nekoj frustraciji, nekoj utrci s vremenom, osjećate bilo kakvo nezadovoljstvo, toplo preporučam da krenete osluškivati svoju Pjesmu Srca i raditi odluke iz tog dijela sebe kako se ne biste nepotrebno doveli do ruba. Biti na rubu nije nimalo lijepo niti ugodno, ali tko voli patiti, samo neka nastavi istim smjerom koji ih je i doveo do ove točke nezadovoljstva. Ako se primjerice u vama javi glasić koji kaže: „Zaista bih volio/voljela otići na theta tretman.“ i pritom osjetite neko treperenje i uzbuđenje, a nakon toga se javi dobro poznati glas: „Nemaš sad vremena za to. Nemaš novaca. Dobro mi je i ovako. Samo malo pretjerujem. Roditelji su mi dobro govorili da nikad nisam zadovoljan/na“, budite sigurni da se tada u vama javlja programirani dio vas koji se bori za opstanak i dio vas koji vas vodi u sve dublju patnju.

Tako dugo dok ne napravite izlazak iz sigurne zone, tako dugo dok ne odlučite donijeti odluku na temelju tihog glasića Pjesme Srca umjesto na temelju dosadnog glasa programiranog dijela vas, nemate prevelike šanse pokrenuti svoj život u željenom smjeru.

Možete pokušavati, možete se svjesno truditi, ulagati svoje vrijeme i novac i teško dolaziti do rezultata ili dolaziti do njih, a onda doživljavati razne krize i padove… No, to može i lakše na način da počnete prihvaćati Ono Što Zaista Jeste, a odbacivati ono što su drugi rekli da biste trebali biti, a vi to zapravo niste. No, svatko odlučuje za sebe.

Ja sam samo jedna od onih koji vode ljude kroz šetnju njihovom podsvijesti u potrazi za Vašom Pjesmom Srca te odbacivanja svega što nije u skladu s njom. I ako se ikad odlučite vratiti Putu svoje Pjesme Srca i pritom želite moju podršku i vodstvo, javite se na bilo koji kontakt naveden na FB stranici Put Pjesme Srca.