No, nisam čitala što je to, već sam slušala i osjetila promjenu kod osobe koja je tretman osjetila na svojoj koži. Otišla sam na tretman jer sam i sama željela vidjeti na svojoj koži funkcionira li to i kod mene ili sam i na to imuna. Otišla sam testirati ono što sam vjerovala o životu, sebi i drugim ljudima. Nisam unaprijed zaključivala niti očekivala ništa posebno. Tijekom tretmana i nakon tretmana iskusila sam nešto potpuno novo, drugačije, osjetila sam olakšanje, osjetila sam lakoću i kao da sam nakon dugo vremena udahnula punim plućima.

U danima nakon tretmana iskusila sam kako su se neke napete situacije na poslu koje su trajale danima samo nestale, kao da se nisu ni događale. Promatrala sam što se događa u meni i izvan mene i pitala se: „Kako je to moguće? Umišljam li ja to?“ Nisam netko tko odmah povjeruje da takve stvari funkcioniraju, a ako dio mene iskušava da stvarno funkcioniraju, a dio mene je skeptičan, onda to pitanje i dalje istražujem i na temelju svog iskustva zaključujem. Ne zaključujem unaprijed na temelju svojih predrasuda i na temelju straha od promjene i novoga, onoga što ne razumijem.

I samoj mi se cijena tretmana činila „previše“ za moj džep. Tada sam nakon dužeg perioda nezaposlenosti radila na određeno i velik dio od svoje prve 4 plaće uložila da tati pomognem (zajedno sa sestrama) platiti privatno operaciju kralježnice. Bio je na operaciji i preko HZZO-a prije toga, a stvari nakon te prve operacije se baš i nisu pomicale na bolje i rekao je da bi otišao privatno na operaciju da ima novaca.

Prije nego sam odlučila pronaći bilo kakav posao samo da bih mu pomogla platiti operaciju, osjetila sam njegovu patnju kad sam se s njim pozdravljala prije nego sam iz rodnog grada krenula na put za Zagreb. Cijeli putem do Zagreba sam plakala zbog te patnje i vlastite nezaposlenosti i nemoći da mu pomognem. Ubrzo nakon tog mog unutarnjeg razgovora s Bogom, iskrene želje da pomognem, posao mi je doslovno pao u ruke i postalo je moguće financijski mu pomoći s tom operacijom.

I u toj situaciji, cijena tretmana mi se činila zaista velika, ali odlučila sam je ipak platiti i nikad nisam zažalila. Dapače, platila sam i drugi tretman, a onda sam razmišljala: „Zašto bih svaki puta plaćala tretman kad mi zagusti u životu, bolje ću uložiti u edukaciju da si sama mogu pomoći.“ I uložila sam zaista mnogo novaca i zaista ne znam kako sam ih stvorila da bih to sve poplaćala, ali znam da nisam požalila niti jedne jedine lipe.

Od kada sam ušla u taj svijet i taj svijet nadopunila i drugim edukacijama (a što je sve bila predivna nadopuna sociopedagoškog znanja), zaista sam doživjela mnoge čudnovate situacije, mnoge promjene u vlastitoj percepciji života, mnoge promjene u odnosima s dragim ljudima, mnoge neobične promjene u fizičkom tijelu (npr. menstruacije mi već neko duže vrijeme nisu bolne, kad me zaštekalo u leđima napravila sam tretman na sebi i bol je popustila kroz pola sata kao da se uopće nije ni dogodila, postepeno sam počela gubiti kilograme bez da sam na tome radila)…

I netko tko nema takvo iskustvo u svom životu, s punim pravom može reći da je to prodavanje magle, da to nije istina. Jer za takvog čovjeka to zaista i nije istina. I ako takav čovjek pokuša mene ili nekog drugog tko ima takvo iskustvo uvjeriti u to da je on u pravu, a ja u krivu, čovjek se vjerojatno neće usrećiti s takvim svojim pokušajem uvjeravanja jer je takav pokušaj uvjeravanja osuđen na propast. Samo će osjetiti dodatnu frustraciju.

U takvim situacijama uvijek imam izbor reagirati na to i ne reagirati na to. Imam izbor osjetiti gdje u tijelu osjetim neugodu zbog takve situacije i ući u proces otkrivanja razloga zašto me takvo uvjeravanje smeta. Kad otkrijem uzrok, onda prema takvom čovjeku samo mogu osjetiti duboku zahvalnost jer je (bez da je imao namjeru) bio moj učitelj, zrcalo za moje unutrašnje slijepe točke podsvijesti. Ako izaberem ući u raspravu i pokušaj uvjeravanja da sam ja u pravu, a taj čovjek u krivu, samo ću osjetiti dodatnu frustraciju i potrebu da vrijeđam, da upirem prstom u druge.

I da ne bi bilo zabune. Nisam na razini razvoja svijesti u kojem mi se više uopće ne događa upiranje prstom u druge, izbjegavanje suočavanja sa svojim programima i potisnutim emocijama iz podsvijesti, no to se događa sve rjeđe i rjeđe, a moj život je sve mirniji, nježniji, čudesniji i zabavniji. To također ne znači da nemam neugodnih i teških trenutaka, no do sada sam naučila kako ih je mudrije promatrati kao neotkrivenu životnu lekciju koja se događa za moje najbolje dobro, nego je promatrati kao kaznu, nesreću i slično za koju su krivi drugi ljudi.

I tko god misli da lažem, on je u pravu za sebe tako dugo dok ovu „filozofiju“ ne iskusi na vlastitoj koži. A svatko bira hoće li i na koji način otvoriti se za nova iskustva, za iskustva oko kojih imamo predrasude i hoće li testirati jesu li te predrasude ispravne u svakoj životnoj situaciji i za sve ljude na svijetu. Tko nikad ne odluči to preispitati, u životu vjerojatno često upire prstom u druge, osjeća nemoć, krivnju, ljutnju, zamjeranje, manju vrijednost i sl. I to je izbor (iako u mnogim situacijama programirani izbor, ali je svejedno izbor).

No, tko god misli da lažem i pokuša me uvjeriti da je u pravu, mora znati da neće uspjeti u svom naumu. Znam kakva sam bila prije, kako sam razmišljala o životu, kako sam se osjećala kada sam planirala samoubojstvo, kada sam se osjećala nevoljeno i nevažno, kao netko tko svima smeta i znam koje promjene sam doživjela na svojoj koži. Znam koje tehnike, znanja i vještine su mi pomogle do koje mjere, a koje mi uopće nisu pomagale. Znam da još uvijek ne znam sve i da se nisam potpuno vratila u svoj centar i svojoj Pjesmi Srca, no također znam da sam na tom putu. Na tom putu nekad i pogriješim, nekad se i poskliznem na igre ega koji se identificirao s programima okoline i obitelji, shvatim da sam se poskliznula, naučim nešto, dignem se i nastavim dalje.

I nikoga ne uvjeravam da je „ovo moje“ jedino ispravno niti smatram da je za sve ljude. Tko želi vjerovati da lažem, neka vjeruje. Tko god me upoznao i osjetio, zna da govorim o onome što doživljavam, što testiram u praksi i o promjenama koje svjedočim u svom životu. Baš sam se jučer malo poskliznula u staru mene kad sam razgovarala s mužem i rekao mi je: „Ali ti više nisi takva. Promijenila si se.“ I ta rečenica bila je poput šamara koji me otrijeznio, jer je upravo on taj koji je sa mnom prolazio, unatrag gotovo 12 godina koliko se znamo, sve moje depresivne faze, moje potrebe projekcije, okrivljavanja, upiranja prstom u njega do moje faze u kojoj u njegovim ponašanjima koja su me prije izluđivala sada vidim blagoslov učenja. I meni je takva rečenica od osobe koja me poznaje u dušu i više nego dovoljna.

Ako imate potrebu upirati prstom u druge, uvjeravati ih da su u krivu, a vi u pravu, možda bi bilo mudro testirati svoje zaključke i informacije koje ste tijekom života sakupili i u koje ste povjerovali da su istina. No, u redu je i bezuvjetno vjerovati u istinitost svojih zaključaka bez testiranja, ako vam je to ono s čime se osjećate ugodno u svojoj koži, među drugim ljudima i u svom životu.