Ne vidim svijetlu točku

Ne vidim svijetlu točku

Vozeći se danas u javnom prijevozu, čula sam ovu rečenicu i jako mi je zazvonila. Odmah sam pomislila kako je to nešto o čemu bih danas voljela napisati tekst.

Tijekom dana zaboravila sam na tu rečenicu, a onda mi je u nekoliko navrata posjetila um. Razmislila sam malo o njoj te shvatila kako mi je rečenica zazvonila ne samo zato što bih o tome bilo lijepo napisati tekst, već i zato što se odnosila na jedan aspekt života na koji se stalno spotičem. Tko me prati neko vrijeme, zna da se radi o financijskom/poslovnom aspektu života.

Kada sam priznala samoj sebi da mi je rečenica zazvonila zato jer se odnosi na mene, a ne zato što sam super pametna, pa imam nešto za reći na tu temu, odlučila sam ući u kanalizirano pisanje i tako doći do odgovora. Čim sam krenula u proces kanaliziranja, osjetila sam užas unutar sebe, ogroman otpor od toga da čujem istinu. Bez obzira na taj otpor odlučila sam čuti istinu i pozabaviti se odgovorima koje sam dobila.


U ovom tekstu neću pisati o sadržaju kanaliziranog odgovora, jer smatram da je danas puno važnije reći nešto o tome zašto nekad ne vidimo svijetlu točku vezano za neki segment svog života/svog života u cijelosti/općenito života na Zemlji. Također smatram kako je danas puno važnije nešto reći i o tome kako su naši otpori od suočavanja s nekim emocijama ili programima koje nosimo u svojoj podsvijesti puno strašniji od samog suočavanja s njima.

Zbog čega nekad pomislimo da ne može bolje? Zbog čega nekad kažemo da ne vidimo rješenje, da ne vidimo svijetlu točku?


Svi mi naučeni smo gledati na određene situacije na određeni način. Na to kako nešto percipiramo i doživljavamo ovisi o zaista mnogo čimbenika. Neki od čimbenika su naše fiziološko stanje (umor, glad, bolovi, dubina disanja, opuštenost, hormoni…), psihološko stanje, navike ponašanja, geni, okolina (klima, izgled mjesta gdje boravimo, buka, podzemne vode i sl.), ljudi s kojima smo okruženi, iskustva koja smo proživjeli, obrazovanje (programiranje) koje smo prošli itd. Ne postoje dva čovjeka koji neku određenu situaciju percipiraju na točno određeni način. Mogu percipirati na sličan način, no ne mogu percipirati na potpuno isti način.


I ako stavimo to u kontekst neke banalne usporedbe, recimo da se nalazite u svojoj dnevnoj sobi i da u njoj želite postaviti zidnu policu za knjige. Trebate policu i želite je, ali svoju dnevnu sobu ne percipirate kao cjelinu već ste okrenuti prema zidu na kojem se nalaze prozori i ispod prozora radijatori. Uporno gledate samo prema tom zidu i nije vam jasno kako biste u svoju dnevnu sobu mogli staviti zidnu policu za knjige. Vi jednostavno ne vidite rješenje i ne vidite svijetlu točku za svoj „problem“.

 

No, to ne znači da rješenje uopće ne postoji, no ne postoji iz vaše trenutne točke gledišta. Potrebno je okrenuti se oko sebe, pogledati druge zidove dnevne sobe, vidjeti dnevnu sobu kao cjelinu i tada ćete vjerojatno doći do rješenja koje vam paše. Možda ćete nešto iz dnevne sobe morati izbaciti kako biste u nju mogli staviti zidnu policu za knjige, ali ta ideja vam sigurno ne bi došla da ste se fokusirali samo na zid s prozorima (jer na staklo ne možete staviti zidnu policu za knjige) ispod kojih se nalazi radijator (vjerojatno nećete skidati radijator kako biste stavili policu za knjige na tu visinu, niti ćete policu za knjige stavljati na radijator).


Ovo je banalan primjer, no upravo se to događa kada ne vidimo izlaz iz neke životne situacije. U takvim situacijama te situacije promatramo na točno određeni i obično vrlo uski način. Kada se odmaknemo od situacije, onda možemo ugledati i rješenje. Odmaknuti se možemo tako što ćemo o tome pričati pa ćemo od druge osobe čuti njenu perspektivu i promisliti o toj perspektivi. Možemo potražiti stručnu pomoć. Možemo otići na neku edukaciju i tako proširiti svoj kut gledanja. Možemo pročitati neku knjigu i u njoj otkriti potencijalno drugačiji način razmišljanja o toj situaciji. Načina ima mnogo, no mi smo ti koji odlučujemo percipirati životne situacije na dobro uhodan način, gledati u samo jedan zid svoje dnevne sobe ili odlučujemo promatrati problemsku situaciju iz nekog drugog kuta.


Zbog čega potisnute emocije i podsvjesni programi često djeluju strašnije prije nego što se suočimo s njima, a kad se suočimo s njima pitamo se: „Zašto ovo nisam napravio/la ranije“?

Koliko god kopam po svojoj podsvijesti, naiđem na situacije u kojima mi se suočavanje s određenim programima i emocijama, bolovima i napetostima u tijelu čini mnogo strašnije nego što samo iskustvo suočavanja s njima jest. Danas je bila jedna od takvih situacija, kad sam sama sebi priznala da se pitanje iz naslova zapravo odnosi na mene. I u današnjem procesu suočila sam se s osjećajem užasa, gađenja prema sebi i mržnjom prema sebi, osjećajem da su žene niža bića od muškaraca i sve je to nekako povezano s novcima i uspjehom u poslu. Trenutno nevažno kako točno.

 

Kad sam došla do trenutka tretmana na sebi u kojem svemu tome trebam pogledati u oči, ispred sebe sam vidjela spodobu koja je sva zgrčena, deformirana, užasnuta, tamna, jadna, u bolovima, napuštena i sama. Što sam iskrenije prihvaćala taj dio sebe, opraštala sama sebi jer sam odbacivala dio sebe, jer nikad nisam naučila što znači jednostavno voljeti sebe bez da tražim potvrdu okoline da zaslužujem voljeti sebe, bez da pokušavam drugima dokazati da zavrjeđujem biti voljena zbog nečega što radim/kakva jesam, tako je ta spodoba sve više ličila na prekrasno svjetlo, svjetlo koje je bilo toliko blago, nježno, snažno, zaigrano, spremno na šalu, odvažno, ljubavno, puno razumijevanja.


I mnoge slične situacije doživjela sam mnogo puta suočavajući se s potisnutim emocijama i programima iz svoje podsvijesti. I svaki puta kada mi se to dogodi shvatim kako je početni otpor zapravo zaštita, opasna maska koju sam stavila na svoje lice kako bih taj vrijedan dio sebe štitila od svijeta koji takvu ljepotu često ismijava, kažnjava, odbacuje i svim silama se trudi ugurati u razne kalupe. Ti dijelovi mene su ranjeni, jer sam ih odbacila od sebe, jer ih nisam znala prihvatiti i njegovati, voljeti bezuvjetno, kako s njima ne trgovati zbog prolaznih i uvjetovanih osjećaja pripadanja i voljenosti.


To sve možemo usporediti s maškarama. Recimo da smo jako lijepi i da nas zbog te ljepote svi žele fotografirati, svi žele s nama pričati, nemamo sekunde vremena sami za sebe niti sekunde mira i u jednom trenutku odlučimo staviti strašnu masku na svoje lice. Tu masku nosimo 24 h dnevno, uopće je ne skidamo sa sebe. To znači da s vremenom i sami počinjemo zaboravljati kako naše lice izgleda i zbog čega smo odlučili staviti masku strašnog lica.

 

Počinjemo iskušavati drugačija životna iskustva u kojem nas se svi boje, svi nas izbjegavaju, rugaju nam se, vrijeđaju nas… te s vremenom povjerujemo da smo mi ta strašna maska. Budući da znamo da smo stavili masku strašnog lica kako bismo se od nečega zaštitili, a s druge strane ne sviđa nam se život koji imamo sa maskom strašnog lica, imamo veliki otpor od toga da ponovno pogledamo svoje lijepo lice. Bojimo se da ćemo ponovno oživjeti stare rane, a zapravo se bojimo priznati sami sebi kako smo odbacili prekrasan dio nas i kako je taj dio nas zbog toga jako povrijeđen. Taj dio nas nama ne zamjera što smo ga odbacili. On samo želi biti ponovno viđen i ponovno prihvaćen. I kada si to dozvolimo, sve maske padaju, a prekrasan osjećaj koji nas ispunjava u takvom procesu samo nas navodi da se pitamo: „Čega smo se zapravo bojali i zašto ovo nisam napravio/la prije?“


Zaista znam da svi u sebi skrivamo mnoge divote koje još nikada nisu slobodno hodale ovom Zemljom, jer upravo te divote ugrožavaju na toliko mnogo načina postojanje sustava, religija, društvenih pravila… na koja smo tako dobro istrenirani. Ne možemo u isto vrijeme biti ukalupljeni i autentični. Ako biramo biti ukalupljeni, tada biramo potisnuti svoj autentični dio. Ako biramo vratiti se svojoj autentičnosti, onda počinjemo malo po malo odbacivati kalupe u kojima smo naučili funkcionirati.


Svi imamo prirodnu sposobnost prolaziti kroz emocije i mijenjati svoje programe, no kod mnogih ljudi te sposobnosti su uspavane. Ukoliko ih želite probuditi i u tome poželite moju podršku i vodstvo, bit će mi čast i zadovoljstvo sudjelovati u tom procesu. Svi kontakti na koje me možete dobiti navedeni su na FB stranici Put Pjesme Srca.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp