Ekonomska nestabilnost i što izabrati

Ekonomska nestabilnost i što izabrati

Društvo današnjice je društvo u kojem po prioritetima dominira ekonomija. Sve vlade svijeta prvenstveno se bave ekonomijom, tj. novcem prikupljanim rastom BDP-a. Ovakav ekonomski model kakvog globalno imamo zasnovan je na stalnom rastu. Pretpostavljamo da ste nekad čuli za to da se potrošnja stalno mora povećavati. 

Ako nema potrošnje, tj. nema potražnje za robom, proizvodnja staje, distribucija staje, financiranje staje, ukratko rečeno, sustav se ruši. On je u svojoj biti vrlo krhak i vrlo ga je lako izbaciti iz ravnoteže, a mnogo puta se u prošlosti to i događalo. Ekonomija nije prirodna znanost pa ne podliježe vremenskim ciklusima, godišnjim dobima ili mjesečevoj fazi. Sve krize koje su ikada nastale, nastale su umjetnim djelovanjem jer je ekonomija kao znanost egzaktna. Stoga još više čudi kada vodeći ekonomisti počnu nešto predviđati ili insinuirati kao da gledaju u kristalnu kuglu ili govore o vremenskoj prognozi.

Nešto što je egzaktno ne može dati rezultat drugačiji od parametara koji su u njega uneseni. Ako pak postoje skriveni parametri, onda se mora priznati da mi sami ne upravljamo ekonomijom, već postoji nevidljivi utjecaj koji je vrlo realan, a tada se postavlja i pitanje suvereniteta, jer ako ne upravljaš vlastitom ekonomijom, čime upravljaš?

U ovom trenutku ekonomijom upravljaju skriveni interesi jer je ekonomija izravno vezana za financiranje i platni promet, a on se nalazi u rukama nevladinih organizacija koji upravljaju cijelim financijsko-bankarskim sustavom. O ovome se jako malo priča i informacije o ovome su šture, pogotovo u vodećim medijima.

S obzirom na to da je ekonomija kao nekakvo klatno koje se nikada ne smije zaustaviti, konstantno ga je potrebno gurati, jer ono ima tendenciju da se zaustavi. Zaustavlja se jer je stalni rast nemoguć, kao i stalno njihanje. Kako je ogromna većina djelatnosti apsolutno neprofitabilna, pri čemu prvenstveno mislim na administraciju, birokraciju, politiku, ogroman broj parazita koji žive na račun javnih sredstava (i njihov broj svakog dana raste), potrebno je njihalo sve češće i češće umjetno gurati. Klatno se gura na način da se u sustav umjetno upumpava ogromna količina novca koja nema pokriće ni u čemu osim u budućim akcijama. U financijskim krugovima ovo se naziva umjetnim financijskim mjehurom koji, kao i svaki mjehur, kad ga širiš, dobiva tendenciju pucanja.

Danas se toliko novca ubacilo u sustav da je njegova vrijednost nikakva, cijene divljaju i samo je pitanje trena kad određeni proizvođači neće htjeti primati novac za robu koju proizvode jer iza njega nema ničeg, samo papir.

Njemački istraživač i financijski stručnjak Ernst Wolf nedavno je iznio vrlo zanimljive teze kojima raskrinkava trenutnu pandemiju i ekonomski lockdown koji iz nje proizlazi:

„Financijsko-digitalni kompleks nema drugog izbora nego činiti to što trenutno čini, to čemu smo svjedoci. To nije agenda nastala za radnim stolom, pomoću koje si žele osigurati još više novca i još više moći, kako bi kasnije mogli mirno uživati u plodovima svog truda. Ono čemu ustvari svjedočimo ogroman je očajnički čin, vjerojatno najveći u ljudskoj povijesti. Razlog ovom očajničkom činu je taj što sustav, zahvaljujući kojem financijsko-digitalni kompleks postoji, s dosadašnjim sredstvima ne može više opstati. Već je bio nadomak svom kraju za vrijeme globalne financijske krize 2007./2008. godine, i da vlade tada nisu uzele ogromne količine novca poreznih obveznika i naložile središnjim bankama da stvore ogromne količine novca ni iz čega, ustvari, već bi tada kolabirao. Međutim, taj je spas bio za njih samo privremen. Količine novca tijekom 12 godina morale su biti stalno obnavljane, a kamate su neprestano morale biti smanjivanje. Sustav je, dakle, morao postajati sve nestabilniji. To na duge staze nije moglo izaći na dobro.


Prošle godine je stigao taj tren, u ožujku 2020. godine prijeti mu novi kolaps, a taj je kolaps odgođen jednom finalnom akrobacijom, naime, smanjenjem kamatnih stopa na nulu i upumpavanjem bilijuna umjesto milijardi, čime je nastala kvalitativno nova situacija. Daljnja odgoda zahtijevala bi smanjenje kamatne stope u minus i time bi uništila temelj postojećeg bankovnog sustava jer banke ne mogu dugoročno opstati s negativnim kamatama. To znači da daljnje odgode do sada korištenim sredstvima neće biti. U aktualnoj situaciji moguće je najviše još jednom upumpati silne bilijune, međutim, posljedica bi bila ta da već ionako velika inflacija postane još veća i preraste u hiperinflaciju. Situacija u kojoj se nalazi financijsko-digitalni kompleks predstavlja, dakle, alternativu između konačnog kolapsa s jedne i hiperinflacije s druge strane. Dakle, potpunog gubitka vrijednosti novca. Nalazimo se na povijesnoj prekretnici, gdje financijsko-digitalni kompleks, unutar sustava u kojem postoji, ima izbor samo između dva načina kolapsa.


Dakle, koji je izbor? U ovoj situaciji izbor je očito bio u korist novog sustava i dvostruka strategija za njegovu implementaciju. S jedne strane u pozadini, daleko od očiju javnosti, vrše se pripreme za postavljanje novog sustava, dok se istovremeno s druge strane koristi završna faza sustava na samrti, kako bi ga se po svim pravilima igre pokralo. Upravo je to ono čemu svjedočimo od ožujka 2020. godine. Dakle, namjerno i s predumišljajem izazvano uništenje svjetske ekonomije, isključivo u svrhu bogaćenja financijsko-digitalnog kompleksa, uz istovremenu pripremu novog sustava putem središnjih banaka, u suradnji s IT koncernima. A zna se kako bi taj novi sustav trebao izgledati; on podrazumijeva potpuno ukidanje gotovine i banaka u njihovom dosadašnjem obliku, te uvođenje digitalnog novca središnje banke. Krajnji cilj jest da svatko od nas ima samo jedan bankovni račun, preko kojeg se odvijaju sve transakcije, a taj račun ne bi više trebao biti u komercijalnoj banci, već u središnjoj. Pozadina ovog plana je sljedeća: digitalni novac središnje banke moguće je programirati, a budući da središnje banke mogu stvoriti neograničene količine novca ni iz čega, na ovaj bi se način doista moglo uvesti negativne kamate, a da se pritom sustav ne uruši. No to nije ni izbliza jedino svojstvo digitalnog novca središnje banke; omogućio bi kontrolu nad svim transakcijama, određivanje različitih poreznih stopa i individualno određivanje novčanih kazni. Država bi mogla odrediti rok trajanja novca i tako nas prisiliti da potrošimo određene svote u određenom vremenu.

Mogla bi izdavati novac s određenom svrhom i odrediti nam da određeni iznos možemo potrošiti na određenu robu ili u određenim područjima. Iznad svega, država bi imala mogućnost svakome od nas, jednim klikom miša, prekinuti kompletan novčani tok i tako nas financijski eliminirati. Digitalni novac središnje banke bio bi tako najsnažniji mehanizam društvene kontrole ikad zabilježen u povijesti ove civilizacije.”

Osim ovih konkretnih podataka koji se pokazuju itekako stvarnima, postoje i druge stvari koje prijete ekonomskom urušavanju, a to je razvoj umjetne inteligencije i sve veći broj radnih mjesta koje će isti zauzimati. Zatim ekološka, ali i klimatska kriza, koja se već događa. Sve ovo govori da je budućnost sve osim ružičasta i da čovječanstvo treba i mora preuzeti poluge kontrole u svoje ruke. Ekonomska kriza je velik teret oko vrata i prepreka osnivanju Kreativnog društva, no ipak, isključivo zbog buđenja pojedinaca koji će ostati na ulici, jedna velika prilika za zajedničko djelovanje u cilju konačnog oslobođenja.



Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp