Maškare su završile. Ja sam Riječanin i u mom kraju su maškare velika tradicija. Ove godine nisam mogao prisustvovati karnevalu jer sam imao susrete s mladima i rad na terenu. Maškare su vrijeme kada ljudi rado svojim licem pokažu kakve sve maske vole nositi. To je vrijeme u kojem mnogi javno posvjedoče način života kakav žive ostatak godine – pod maskama.
Mnogi ljudi tako nose maske za crkvu i za okolinu vjere. Pobožna lica, sklopljenih ruku odlaze redovno na misu (ne kritiziram odlazak na misu, sam idem svaki dan, op.a) Glasno pjevaju, ponizno prate tijek liturgije. Da bi potom ti isti ljudi dan poslije, u ponedjeljak na radnom mjestu očijukali sa zgodnim kolegicama i kolegama, tračali i ogovarali koga god stignu, ako mogu nešto bi i zamračili, da bi stigli doma i ženi pričali laži o svom radnom danu.
Mnogi ljudi stave maske na lice pred poznanicima i prijateljima, prave se nečim što znaju da ti poznanici i prijatelji odobravaju. Mnogi stavljaju maske na poslu, kompletno gradeći sliku sebe kakva ne odgovara njihovoj nutrini. Ljudi nose maske svugdje: u trgovini, u sportu, na ulici. Posebno se vole nositi maske u obitelji i među rodbinom. Tada iz lažne skromnosti sebe crtaju boljim, ljepšim, pravednijim, pametnijim, nego što ustvari često jesmo.
Ljudi su jako čudna bića. Misle da nošenje maski može sakriti močvaru naše nutrine pred očima Svemogućeg Stvoritelja. Ljudima je jako stalo da se svide susjedu, babi, mami, tati, prijatelju, neprijatelju, djevojci, ženi, simpatiji, šefu, ovome i onome. A ustvari, ljudi ne kuže da se ne moraju nikome svidjeti. Bog nas ljubi. I ne traži od nas ništa. Inače to nije kršćanski Bog kojeg poznajem. Mi ga ljubimo i slijedimo samo jer to u svojoj slobodi želimo. On nam sve dopušta – pušta nam slobodu – samo zato nas ljubi kao ništa drugo što je stvorio.
Maškare su gotove. Bilo bi dobro da napokon skinemo maske sa svojih lica. I da budemo to što jesmo. Da stanemo uz svoja uvjerenja. Da ne kalkuliramo, ne zbrajamo i oduzimamo. Previše je beskičmenjaka koji bi vlastitu majku prodali za šaku Judinih eura. Premalo je onih koji bi stali čvrsto uz svoje ideale pa makar to značilo da ostanemo – sami. Ljudi ne kuže. Mi smo u bitkama koje će se ozrcaliti tek u onoj stvarnosti. Zato u ovoj moramo biti – vjerni.
Stanite dakle uz istinu. Ne bojte se. Kako bi rekao o. Gabrić, nismo stvoreni da dimimo nego da gorimo. Dobro će pobijediti. Hoće. Hoće.
