U najranijoj fazi razvoja obitelj upoznaje dijete s narativom, no mali subjekt ga sustavno počinje upijati s polaskom u školu. Osnovna škola zapravo ima svrhu narativizacije djeteta i taj proces se zove odgoj. Obrazovni program je manje bitan u osnovnoj školi. On više dolazi do izražaja kad je subjekt već formiran po postojećem narativu, npr. u srednjoj školi i na fakultetu. Ali tada se obrazovanje provodi bez “rizika”, jer je narativni subjekt već formiran i vrlo dobro zna što se smije, a što ne smije, odnosno koja su pravila igre na snazi.

To stanje nije izum ovog vremena, ali današnji narativ je globalno nametnut, pa zato i poprilično ujednačen u većem dijelu svijeta. Narativna ujednačenost se postiže uglavnom tehnologijom, ali isto tako i propagandom, kao i ostalim metodama za održavanje narativa. Može se slobodno reci da je školstvo jedna od najvažnijih karika svakog narativa. Odgojni procesi uvijek imaju za cilj da se djeca upoznaju s narativom i bespogovorno ga prihvate. Kad se sruši postojeći narativ, mogla bi se ponoviti ista greška, ukoliko novi narativ neće podsticati obranu od sebe samog. Ta se obrana zove preispitivanje.

Preispitivanje narativa je u današnje vrijeme otezano iz više razloga. Digitalizacija je svakako jedan od razloga, zbog toga što se proces opismenjavanja sve više prebacuje sa subjekta na stroj. Po aktualnim EU propisima digitalizacija će ubrzo ući i u predškolski odgoj, što će zacijelo dodatno otežati proces opismenjavanja djece, ali i utjecati na daljnji razvoj komoditeta. Nedovoljno pismeni subjekt, koji je uz to još i komotan, možda nije bas najpogodnija osoba za preispitivanje narativa.

Drugi razlog koji otežava preispitivanje narativa je taj sto je današnji globalni narativ u školstvu vrlo praktičan i jednostavan, može se reći sveden na nivo reklame. On funkcionira po principu informacija reakcija-rezultat i odgojni procesi u cijelosti usmjereni su prema ostvarenju rezultata. U odgojnoj praksi naglasak je stavljen na savladavanje vještina, što je lako i servira se djeci kroz igru, a sve što je teško i zahtijeva predani rad, smatra se nepogodnim za djecu na ovom stupnju razvoja.

Time se formira pojedinac koji će kasnije ići kroz život linijom manjeg otpora i težiti tzv. gotovim rješenjima. Osim toga, kad savladavanje vještina prevlada u školi, stvara se narativni subjekt koji ima minimalnu potrebu preispitivati narativ. U znatno većoj mjeri ide za tim da se sto bolje prilagodi postojećem narativu i funkcionira u suglasnosti s njim. Takav narativni subjekt ulazi u život bez suvišnih pitanja, ali je zato prilagodljiv i neopterećen skrupulama. U ovom mehaničkom programiranju ljudi, nema mjesta za dvojbe, preispitivanja, logičke prosudbe i sl. Sve to zahtjeva puno vise vremena i rada na sebi.

Postojeći školski sustav je u većoj mjeri zaslužan za održavanje narativa od medija i ostalih formi koje su okrenute prema odraslom stanovništvu. Djeca su zapravo mali ambasadori narativa, iz razloga sto se degradira logičko razmišljanje i teorijsko znanje u osnovnoj školi, pa se uglavnom odgajaju po principu informacija-reakcija-rezultat i vježba ih se da se što bolje snalaze u situacijama. Smatra se da na taj način učenik ima koristi od škole, jer ga kao navodno priprema za život, no zapravo je riječ o tome da ga se priprema za narativ u stvarnosti. Kako princip informacija-reakcija-rezultat razvija i površnost, nije čudno ako iz malog ambasadora narativa na kraju izraste komotan, nesiguran, egoističan i uplašen pojedinac, s kojim se lako može baratati. Izrazito je prilagodljiv i fleksibilan, ali nema sigurno utočište u sebi samom.

Novi narativ u školstvu bi se stoga trebao zalagati za jačanje subjekta kroz misleni rad i preispitivanje svega, pa tako i samog narativa. To bi se moglo postići tako da se ukine princip informacija-reakcija-rezultat kao vodeći u odgojnom procesu djece i umjesto njega uvede duboki misleni rad koji bi otvorio prostor za novo osmišljavanje relacije čovjek-svijet, jer nam je stara već pretrpjela znatna oštećenja, baš kao i postojeći globalni narativ.