Peradarska industrija u zapadnim zemljama desetkovana je ptičjom gripom koja se ponaša drugačije od bilo koje druge ptičje gripe u povijesti. Tvornice hrane i dalje gore. Usjevi propadaju. Sve je (ili barem većinom) izmišljeno i namjerno šireno kako bi se okrivile klimatske promjene.

Praktično sve zemlje koje nisu dio BRICS+ donose energetske izbore koji nas drže na rubu ponora, a da nas u potpunosti ne gurnu preko ponora. Na taj se način mogu pripremiti za veliki skok s litice kada za to dođe vrijeme. To je kao da Nancy Pelosi malo priprema State of the Union Donalda Trumpa tako da, kad bude spreman, bude čist za TV publiku. Žele da vjerujemo da je to spontano (opet, kako bi mogli okriviti klimatske promjene), iako je sve precizno isplanirano.

Gotovo svaka nacija u svijetu je u nekoj fazi pripreme i uvođenja digitalnih valuta središnje banke koje će transformirati stvarni kapitalizam u “kapitalizam dionika” prije nego što ga transformiraju u globalno socijalističko “rješenje” za probleme koje su stvorili. Ekonomski kolaps će se iskoristiti za ekonomsku kontrolu. Ako želite priliku za kupnju ili prodaju, morate stajati iza onoga što govore.

Ako je sve ovo preusko povezano da bi bilo slučajnost, to je zato što je dio njihovih spletki. Ako ovo zvuči poznato, to je zato što je kum modernog globalizma postavio okvir prije nekoliko desetljeća.

“Onaj tko kontrolira opskrbu hranom, kontrolira ljude; tko god kontrolira energiju može kontrolirati cijele kontinente; tko god kontrolira novac, može kontrolirati svijet.” — Henry Kissinger

Zbog toga stalno čujete riječ “racioniranje” u medijima i od državnih dužnosnika. Sve je to dio plana. Kao i kod svake dugotrajne psihologije, lakše je natjerati ljude da prihvate, pa čak i prihvate omjer ako nam daju do znanja da dolazi kroz suptilna ponavljanja koja polako nestaju u postojano lupanje. Staro “Rusija, Rusija, Rusija” postaje “racion, obrok, obrok”.

Kao što je Graham J. Noble istaknuo u Liberty Nationu , sve je to dio “Velikog resetiranja”.

Godine 2020. tim akademika sa Sveučilišta u Leedsu u Ujedinjenom Kraljevstvu napisao je članak pod nazivom “Racioniranje i ublažavanje klimatskih promjena” koji, kao što naslov sugerira, tvrdi da racionaliziranje goriva, hrane, pa čak i odjeće može biti učinkovit način za smanjenje ugljika emisije. Rad je prihvaćen od strane časopisa Ethics, Policy and Environment u siječnju 2023. i objavljen je 19. veljače. Čini se kao prilično ekstreman prijedlog, čak i od najvatrenijih kulta klimatskih promjena, ali možda je to još jedan poticaj prema Velikom resetiranju. U svakom slučaju, to je u skladu sa strategijom koja se od 2020. promovira na Svjetskom gospodarskom forumu (WEF).

GB News – Neil Oliver upozorio je na ovu zlu shemu.

Evo transkripta :

Racioniraju rajčice u supermarketima. Rečeno nam je da se radi o lancima opskrbe, lošem vremenu i cijenama grijanja, ali u ovom trenutku sumnjam da se komunikacija više odnosi na stavljanje riječi “racioniranje” u prvi plan. Manje se radi o vjerodostojnoj nestašici hrane, a više o tome da nas naviknu da čujemo tu riječ.

Ostalo će nedvojbeno doći kasnije, sudeći po iskustvu. Kladim se da je aplikacija za racioniranje za naše pametne telefone već negdje na tvrdom disku i spremna kad i mi.

U ovom trenutku to je više poznati proces psihološke manipulacije. Trebali bismo se upoznati s općom idejom nestašice hrane kako bismo bili dobro pripremljeni kada se planirana stvarnost zakotrlja.

Dobili smo isti tretman s riječima poput “zaključavanje” i “pandemija”, “mandat” i “odricatelj”. Racioniranje je riječ iz generacije naših roditelja, djedova i baka, nešto poput “rat u Europi” i “fašisti”, a sada su opet u modi. Racioniranje, pitam vas, dok su smetlišta prepuna svakodnevno odbačene svježe hrane.

Manipulacija je uvijek o željeznoj ruci u baršunastoj rukavici. Velik dio medijskog izvještavanja godinama je podsjećao na Drugi svjetski rat i fantastičnu ideju Blitza: “svi smo u ovome zajedno”, “moramo se mučiti”, “ne možemo gunđati”, “moramo učinimo svoj dio”, “moramo se zauzeti za demokraciju”, “moramo braniti slobodni svijet”, “moramo se žrtvovati”, “ostanite mirni i nastavite”. Netko negdje mora misliti da se trebamo držati potajno.

Racioniranje, pitam vas, dok su smetlišta prepuna svakodnevno odbačene svježe hrane.

Manipulacija je uvijek oko željezne ruke u baršunastoj rukavici, mekog, nježnog majmuna koji grabi. Velik dio medijskog izvještavanja godinama je podsjećao na Drugi svjetski rat i fantastičnu ideju Blitza: “svi smo u ovome zajedno”, “moramo se mučiti”, “ne možemo gunđati”, “moramo učinimo svoj dio”, “moramo se zauzeti za demokraciju”, “moramo braniti slobodni svijet”, “moramo se žrtvovati”, “ostanite mirni i nastavite”. Netko mora misliti da se držimo potajno.

Budući da sam spomenuo riječ na “D”, demokracija, uzmimo trenutak da razmislimo je li itko od nas imao priliku glasati o tome, jer glasovanje je dio demokracije do kojeg bi nam trebalo najviše biti stalo.

Sjećate li se da smo jednom izglasali da se vladi da moć da nas zaključa u naše domove, zatvori našoj djeci škole, naše kafiće i restorane, trgovine i tvrtke, kaže nam tko nas može posjetiti ili ući u našu kuću, bez obzira da li mi smiju hodati ili putovati u vlastitoj zemlji, a kamoli preko granice? Sjećate li se kada smo glasali da poslodavcima damo ovlast da propisuju liječenje svojim zaposlenicima?

Kad smo već kod propagande, tko nam je rekao da je u redu sotonizirati i marginalizirati zdrave sugrađane samo zato što možda imaju neku nevidljivu bolest?

Ako se ne možete sjetiti jeste li ili niste bili pozvani na razgovor ili raspravu o svemu tome, možda je to zato što ste razumljivo većinu vremena bili ometeni bombardiranjem državno odobrenih poruka od strane političara i medija.

Ili ste se možda samo bojali zajamčenog mjesta ili gubitka posla.

Ne osjećamo se samo mi ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu tako. Pitam se koliko se američkih građana pita jesu li glasali za to da njihova vlada pošalje više od 100 milijardi dolara Ukrajini u vrijeme kada su milijuni Amerikanaca u teškoj nevolji i ne mogu si priuštiti hranu ili grijanje.

Umjesto postavljanja pitanja, ili, kao u slučaju građana istočne Palestine, Ohio, koji plaćaju porez, prekrivenih padavinama iz oblaka vinil klorida zapaljenog uz znanje njihovih vlastitih izabranih dužnosnika nakon iskakanja vlaka iz tračnica, zapitajte se zašto nema nacionalna hitna situacija u njihovoj situaciji, dok ribe u njihovim rijekama umiru, a njihovi kućni ljubimci umiru na poljima, kada očito očekuju da će ih umiriti pogled na Joea Bidena koji pozira za fotografije tisućama milja daleko u Ukrajini, dok sirene za zračnu uzbunu trešte pozadinska buka i predsjednik Zelensky koji se ponovno pojavljuje u svojoj svježe opranoj borbenoj odori.

Tijekom godina tako sam često razmišljao u sebi: “Što misle tko su ovi ljudi”, koji će nas, nakon što budu izabrani, sve odvesti u svjetski rat i oduzeti nam prirodne slobode? Što misle tko su ti ljudi koji se osjećaju moćnima zanemariti našu slobodu, naše postojanje kao neovisnih pojedinaca i troše svoje vrijeme na afekte i politiku? Petljaju se dok Rim gori.

Što ti ljudi misle tko su, koji besramno stvaraju bijedu i onda je ignoriraju, koji provode politike koje uništavaju sredstva za život, ekonomije i dobrobit milijuna ljudi, i koji zatim stoje dokonih ruku dok stvarni ljudi trpe posljedice svoje učmalosti , samosvrsishodne gluposti prikrivene propagandom koja služi samo za odvraćanje pažnje? A bogami, moraju nam odvratiti pažnju.

Razmotrimo na trenutak što je stvarnost – neupitna stvarnost – a to je da već sada možemo proizvesti više nego dovoljno hrane, energije i svega ostalog zahvaljujući postojećoj tehnologiji, te da su stoga sve navodne nestašice na Zapadu samo varljiva fikcija .

Rekao sam na početku da smo suočeni s racionalizacijom i siromaštvom. U svemu tome postoji očiti paradoks. Dok nam govore da moramo bez svega, istovremeno se davimo u svakojakim viškovima.

Stoljećima smo pod nogama imali pristupačnu energiju, a ipak smo gurnuti u lažnu stvarnost u kojoj si sve manje ljudi može priuštiti grijanje svojih domova ili gorivo za svoje automobile i kombije. Milijarde funti hrane odlaze na odlagalište svake godine jer nam se kaže da se kad-tad odreknemo poznate hrane.

Isto činimo s odjećom koja je izrađena u tvornicama znoja i nošena nekoliko puta prije nego što je bacimo na ista odlagališta. Nadograđujemo svoje telefone i druge tehnološke naprave i bacamo prošlogodišnje zalihe u smeće, gubeći iz vida i srca litij i kobalt i ostale plemenite metale koje iskopavaju djeca robovi. Uskoro će nam biti naređeno da rashodujemo svoje plinske bojlere i automobile na benzin i dizel. Naše vlade ulijevaju naš porezni novac u subvencije za vjetroturbine i solarne panele koji će za 20 godina biti samo još toksičniji otpad.

Ne radi se samo o robi široke potrošnje. Svakodnevno smo preplavljeni informacijama, podacima i tobožnjim vijestima, ali sve manje smo u stanju razlučiti je li i koliko toga uopće vrijedno znati. Toliko kukolja u kojem se krije žito. Utapamo se u riječima, ali se očajnički borimo pronaći makar jednu rečenicu vrijednu čitanja.

Umjesto da se u školi uči objektivno i smisleno o našoj zajedničkoj povijesti, baštini i kulturi, razumijevanju svijeta i doprinosu njegovom boljitku, naša su djeca prečesto indoktrinirana propagandom, nabušena ideologijama koje se ne temelje na sadržaju karaktera ljudi, već na njihovu boju kože i prirodu njihovih stvarnih ili izmišljenih seksualnih preferencija.

Televizijska serija na kojoj su stotine, ako ne i tisuće ljudi radile godinu dana ili više – posao koji je nekoć bio zajedničko iskustvo koje nas je držalo zajedno kao zajednicu i razgovarali jedni s drugima mjesecima – gleda se u jednoj večeri u jednom sjedenje.

Na sve moguće zamislive načine, naši dopaminski receptori – posebno oni naše djece – bombardirani su do obamrlosti.

Osmogodišnji dječak s pametnim telefonom i internetskom vezom može napasti više golih žena u više položaja i poteškoća u tjedan dana nego što je Džingis-kan vidio u životu ubojitih osvajanja.

Bolesna prevelika ponuda i preopterećenost svih uključenih, a ipak dajemo obroke hrane u našim supermarketima? Oprostite na jeziku, ali koji vrag?

Racioniranje rajčica samo je jedan od simptoma koliko je naša prehrambena industrija postala korumpirana i pokvarena, prepuštena na milost i nemilost pohlepnim korporacijama usmjerenim na profit nekolicine na račun dobrobiti većine. 

Dopustite mi da naglasim da ništa od ovoga nije krivnja poljoprivrednika – poljoprivrednika koji su se našli u labirintu propisa i prepreka koje je stvorila vlada i koje ih sprječavaju u proizvodnji zdrave hrane za zdravu populaciju.

Propisi EU dopuštaju da se bijela tekućina koja nastaje preradom badema i zobi naziva “mlijekom”. Mljeveni cvrčci dopušteni su u kruhu i stotinama drugih namirnica.

Industrijski prerađeno povrće naziva se piletina, riba i mljevena govedina. Ulja dobivena iz suncokreta i uljane repice užegla su i otrovna te se prodaju u hrani, preljevima za salate i kao sastojak sapuna u prahu za uklanjanje tvrdokornih mrlja s odjeće. Ima ga i u dječjoj hrani.

Kao što ste možda primijetili, sezona rajčica u Ujedinjenom Kraljevstvu nije u veljači. Zašto bi bili? Zašto se ne usredotočiti na hranu koja je u sezoni, lokalnog porijekla i dobra za nas, i naučiti ljude kako je pripremati?

Svakog tjedna dosta putujem ovom zemljom između svog doma u Škotskoj i ovog studija u Londonu. Osim nekoliko izgrađenih područja, većinu krajolika čine zelena polja. Zašto ne bismo maksimalno iskoristili plodno tlo kojim smo blagoslovljeni, umjesto da ga pontifikalno trećinu vratimo dabrovima?

Zašto plaćamo poljoprivrednike da zatvore i prodaju svoju zemlju transnacionalnim korporacijama za Bog zna koje svrhe? Zašto zrakoplovi i brodovi koriste gorivo za prijevoz avokada tisućama kilometara diljem svijeta s mjesta gdje masovni uzgoj ovog proizvoda uzrokuje katastrofalnu štetu lokalnim vodnim resursima?

Što mislite koji je odgovor na ova pitanja? Jesu li naši šefovi država toliko neiskusni, toliko neupućeni u praktičnu stvarnost svijeta, da jednostavno ne znaju kako voditi zemlju za dobrobit ljudi kojima bi trebali služiti?

Ili namjerno služe ne ljudima za koje su izabrani, već transnacionalnim korporacijama, tržištima i Banci za međunarodna poravnanja? Što mislite da je ispravno?

Ili je još jednostavnije i depresivnije? Jesu li naši političari jednostavno uvjereni da je distrakcija jedina igra koju trebaju igrati?

Trebamo li se samo hraniti propagandom i otvorenim lažima o zdravlju, prehrani, klimi, ratu, biologiji i rasi…sve dok ne budemo toliko bolesni, zbunjeni, iscrpljeni i tjeskobni da ne primijetimo kada nam uzimaju sve do zadnjeg penija iz naših džepova i zatvoriti nas u digitalni geto kojeg 24 sata dnevno čuvaju kamere i uređaji za prisluškivanje za koje plaćamo puno novca da ih nosimo u vlastitim džepovima? I racioniraju rajčice.

Poanta je sljedeća: svijet je skrenuo s tračnica. Nije ni čudo da je sve u distrakciji – jer distrakcija je sve što imaju. Pohlepa i neobuzdana moć doveli su nas do jedinog odredišta na vidiku. I to je ovdje i sada.

Neće popravljati nered jer im nered odgovara. Nemam sve odgovore – ali znam da rješenje počinje time da ne želim više slušati njihove gluposti. Problem nije u rajčicama koje daju. Problem je u višku laži koje stalno prodaju. Prestanite ih kupovati.