Broj klimatskih izbjeglica danas premašuje 84 milijuna i rapidno raste, ali izgleda da nas to previše ne dira, jer ako se katastrofe događaju tisuće kilometara daleko, nama je dobro i nemamo potrebe svoj trenutni komfor žrtvovati za informiranje o mogućnosti da i mi sami sutra postanemo dio tužne statistike. Ipak, možda bi bilo bolje spriječiti nego liječiti, osobito ako znamo da će za „liječenje“ u dogledno vrijeme biti prekasno.
Čovječanstvo je dosad svaki put ratovalo između sebe, uvijek za nečije privatne interese, dakle uludo. Sada je vrijeme za jedini rat koji ima smisla, a to je rat protiv puno nadmoćnijeg neprijatelja – klimatskih promjena. Neće biti činova, mirovina, zahvalnica, nego se ratuje za goli život svih nas. Neprijatelj nas ubija, otima nam teritorije, tjera nas iz domova, a naša obrana uglavnom se svodi na zabijanje glave u pijesak, dakle ignoriranje i poricanje.
Dok jedni bruje o pogubnom utjecaju CO2 i čovjeku kao glavnom krivcu, a drugi trabunjaju o „svemoćnom“ geoinženjeringu, izmiče nam pravi uzrok sve češćih poplava, suša, požara, potresa i ostalih prirodnih nepogoda, a to je sama klima i njezina cikličnost. Ušli smo u razdoblje kada priroda divlja sve jače i sve češće, pri čemu ni jedan kutak na Zemlji nije siguran za preživljavanje. Ono što nama možda zvuči kao priča koja od buhe pravi slona – za desetke milijuna ljudi je postalo stvarnost. Ti isti ljudi do jučer su slušali omiljeni radio i mislili da se migracije uzrokovane klimom događaju negdje daleko i nekom drugom. Danas ti ljudi žive u improviziranim kampovima, često na teritoriju druge države, dok čekaju da stigne humanitarna pomoć. Izgubili su svu imovinu, neki i svoje najbliže, a uz sve to nemaju hranu, čistu vodu ni odjeću. Oni sretniji završili su u nekoj od zapadnih država, gdje ih se gleda kao uljeze, konkurenciju, neprijatelje, što je tipično za potrošačko društvo, u kojem je čovječnost odavno postala manje važna od stjecanja materijalnih dobara.
Dok se mi bavimo umjetno stvorenim problemima u politici, ekonomiji i zdravstvu, dok pažnju usmjeravamo na zabavne sadržaje, zaboravili smo da iza porazne brojke klimatskih izbjeglica stoje životi ljudi, koji nisu izabrali stanje u kojem su se našli. Ako na njih sada gledamo kao na tuđince, budimo spremni na isti tretman ako nas sutra, nedajbože, stigne ista sudbina.
U današnjemu, potrošačkom društvu razjedinjeni smo na bezbroj načina, a neki od njih su državljanstvo i boja kože. Stoga, ako se npr. u Slavoniji dogodi poplava, stradalnici će koliko- toliko dobro biti primljeni u Dalmaciji, jer su to „naši“ ljudi. Ali ako nam dođe Afganistanac, nismo baš toliko gostoljubivi. A što ako čitavu Hrvatsku zadesi gadna nedaća uzrokovana klimom?
Kamo pobjeći, ako nitko drugi nije „naš“? Svi smo vidjeli užasne snimke klimatskih katastrofa, pri čemu čovjek stekne dojam da smo potpuno nemoćni protiv prirode, ali to baš i nije tako. Imamo mogućnost za preživljavanje i tih situacija, a ona je samo jedna – Kreativno društvo.
Zašto u Kreativnom društvu neće postojati problem izbjeglica? Zato što u tom društvu svi imamo jedan dom i jedna smo obitelj, nitko nije stranac i svugdje smo kod svoje kuće. U kojem god kutku svijeta se našao, svi me vide kao jednakovrijednog, kao svog brata, jer u Kreativnom društvu je život čovjeka najveća vrijednost.
Općenito, problemi vezani za migraciju stanovništva ne bi trebali postojati. Svatko treba imati priliku živjeti gdje god želi, a to je moguće samo u civilizaciji koja svim ljudima pruža jednake uvjete za život, i to u izobilju. Klimatske promjene problem su koji može riješiti samo ujedinjeno čovječanstvo, ulaganjem čitavog potencijala u proizvodnju dovoljnih energetskih i tehničkih sredstava za ublažavanje katastrofa koje nam neizbježno dolaze. Trebamo stvoriti humani format međuljudskih odnosa, uz pravilnu raspodjelu resursa, tako da nitko ne mora strahovati za svoj život u