Gillian je bila sedmogodišnja djevojčica koja naprosto nije željela ići u školu. Beskrajno se dosađivala na satovima i nije mogla mirno sjediti i pratiti nastavu. Neprestano je ustajala iz klupe, nešto bi joj odvratilo pozornost od nastave, mislima je letjela i nije slijedila lekcije. Njezini su učitelji bili zabrinuti, kažnjavali su je, grdili kada ne bi pazila na nastavi te ju nagrađivali kada je bila pažljiva na satu, ali ništa od toga nije pomoglo. Gillian nije željela sjediti u školi i nije se mogla koncentrirati. Kada bi se vratila kući, kažnjavala bi je i majka. Dakle, ne samo što je Gillian imala loše ocjene i mnogo kazni u školi, već je i kod kuće nailazila na nerazumijevanje.

                                                                         Gillian kao djevojčica koja se dosađuje u školskoj klupi

Budući da nije mogla mirno sjediti, Gillian je zaradila nadimak Wriggle Bottom. Gillian se osjećala beznadno, njezini su učitelji bili ogorčeni, a njezina je majka bila na izmaku snaga. Ideja o ADHD-u tada još nije bila rođena.

Ono što se dogodilo u ordinaciji tog liječnika radikalno je promijenilo Gillianin život i predstavlja lekciju za sve roditelje koji traže odgovore na pitanja kako odgajati svoju djecu koja nisu kao druga, već imaju svoj svijet koji treba znati poštivati i njegovati.

Nakon što su saslušali Gillianinu majku kako objašnjava zabrinutost učitelja zbog Gillianina razornog ponašanja, liječnik i Gillianina majka izašli su iz ureda razgovarati nasamo. Prije nego što je napustio ordinaciju, liječnik je pustio glazbu na svom uredskom radiju. Iz hodnika ispred te ordinacije, gđa Lynne i liječnik provirili su unutra i promatrali Gillian kako skače i vrti se po sobi, zanesena glazbom s radija.

                                                                                                                               Gillian s majkom kao djevojčica

Liječnik se okrenuo prema gospođi Lynne i odlučno rekao: “S vašim djetetom je sve u redu. Ona nije bolesna. Ona je plesačica. Upišite je u plesnu školu.“ Gillianina majka poslušala je savjet liječnika i upisala svoju kći u plesnu školu čega se Gillian kasnije prisjetila s velikom radošću: “Ne mogu vam opisati kako je to bilo predivno. Ušli smo u sobu prepunu osoba poput mene. Ljudi koji nisu mogli mirno sjediti. Ljudi koji su se kao i ja morali kretati da bi mogli razmišljati. Plesali su balet, step, jazz, suvremeni ples.”

Gillian Lynne je kasnije imala prekrasnu karijeru u Kraljevskom baletu. Na kraju je završila Kraljevsku baletnu školu i upoznala Andrewa Lloyda Webbera. Odgovorna je za neke od najuspješnijih kazališnih produkcija u povijesti kao što su  Mačke i Fantom iz opere.

Ne samo da je pružila zadovoljstvo milijunima, već je i sama postala multimilijunašica.

Nisu sva djeca ista. Postoje djeca koja su neuobičajena, posebna, koja imaju disleksiju, disgrafiju, diskalkuliju ili ADHD i to treba znati prepoznati te im posvetiti posebnu pažnju. Ta djeca nemaju interes za tradicionalno učenje. Uče drugačijim tempom od ostale djece. Ne rade mnoge stvari kao druga djeca. Razlikuju se od drugih.

Biti neuobičajen nije ništa loše. Naprotiv. Svaki čovjek po nečemu je poseban i nosi u sebi nešto što ne nosi nitko drugi.

Upitajmo se – Što bi se dogodilo da je mlada Gillian Lynne kojim slučajem odrastala u našim školama? Sigurno bi razbjesnila svoje učitelje i roditelje i vjerojatno bi dobila neku dijagnozu nakon testiranja te potom primila medicinsku pomoć i lijekove, a njezine fantastične karijere ne bi ni bilo.

Obrazovni sustav vrlo je bitan dio životnog puta svakog djeteta. To je vrijeme kada se određuje u kojem će smjeru naša djeca ići u životu. Važno je prepoznati za što su talentirani i prihvatiti ih onakve kakvi jesu kako bismo poticali taj talent i pomogli im da se ostvare kao odrasli ljudi. Naša su djeca prepuna darova i talenata za koje možda niti ne znamo, jer smo okupirani svakodnevnim obvezama i ponekad im ne poklanjamo dovoljno pažnje. Zato, zastanimo ponekad i sjetimo se da je najdragocjenije vrijeme upravo ono vrijeme koje posvećujemo našoj djeci i ispunjenju njihovih životnih ciljeva. Ona će nam to stostruko vratiti. Njihova će sreća biti naša najveća nagrada.

Nemojmo u djeci tražiti ono što im nedostaje, već pronađimo u njima ono što vrijedi. Svako je dijete prepuno blaga koje samo trebamo kao roditelji, odgojitelji i učitelji znati prepoznati. Živjele razlike i svi neshvaćeni ljudi! Oni su ti koji stvaraju jedinstvenu ljepotu na ovome svijetu. Krenite u potragu za talentima i sjetite se nevjerojatne priče o Gillian Lynne koja je na svu sreću došla u ruke pravog čovjeka koji je znao prepoznati njezin talent i usmjerio je u pravcu životnog uspjeha. Eto koliko jedan pravi čovjek i pravi susret može puno značiti.