Fotografirala sam taj jučerašnji prizor i fotografija ga čak dosta vjerno prikazuje, bez obzira na danje svjetlo kada sam fotografiju radila i bez obzira na moje nepoznavanje tajni fotografskih majstora.

Jučer sam, nakon predavanja koje sam držala u subotu, prolazila kroz duboke unutarnje procese. U tim procesima dobila sam dodatne uvide o funkcioniranju procesa kreiranja vlastitog života koji su mi poprilično uzburkali moj um i čitavo moje biće. U jednom trenutku odlučila sam sve ostaviti po strani, jer sam osjetila otpore od probavljanja tih spoznaja i prihvaćanja toga što te spoznaje nose u moj život te otpore od prihvaćanja što te spoznaje odnose iz mog dosadašnjeg života. Trenutno zaista o tim spoznajama ne želim pričati. Budući da ih nisam do kraja probavila iskustveno i da ne znam kada će doći taj trenutak u mom životu, ostavljam otvorenu mogućnost da o tome pišem i pričam u nekom drugom budućem trenutku.

I šetajući tako Maksimirom, davala sam sve od sebe da budem zaista prisutna u sadašnjem trenutku, kako bih što manje bila uronjena u spoznaje (zbog otpora s kojima se tada nisam željela suočiti), koje su i dalje dolazile kao dio već spomenutog procesa. U jednom trenutku zapazila sam tu granu koja je skoro dodirivala površinu vode i na glas rekla kako mi je ovo baš lijep i zanimljiv prizor, bez da sam pritom analizirala i bila svjesna razloga zašto mi je taj prizor toliko zanimljiv. Muž mi je predložio da odem bliže kako bih bolje to mogla vidjeti i odlučila sam prihvatiti taj prijedlog. Čim sam došla blizu imala sam veliku potrebu fotografirati prizor, također bez da sam analizirala i svjesno shvaćala pozadinu te potrebe.

Sada imam veliku potrebu taj prizor analizirati kroz pisanje i shvatiti zašto me uopće toliko privukao.

Također, u jednom trenutku nakon fotografiranja tog prizora ugledala sam i odraz mjeseca u vodi i rekla mužu: „Gledaj odraz mjeseca u vodi. Kada gledamo odraz nečega u vodi i pokušavamo shvatiti stvarnost onoga što se reflektira na površini vode, zapravo se dovodimo u poziciju u kojoj nam postaje nemoguće shvatiti stvarnost. Ta slika u vodi je nestabilna, često deformiranog oblika zbog valova. Ako pokušam uhvatiti stvarnost posežući rukom u vodu, ruka će samo osjetiti vodu, a ja ću osjetiti razočaranje jer nisam dobila ono što sam željela.“

I kad sam promatrala prizor ulovljen na fotografiji dodanoj uz ovaj tekst, kad sam danas promatrala samu fotografiju, fasciniralo me koliko snažan mora biti moj fokus kako bih razlučila koja grana/graničica pripada stvarnom drvu, a koja grana/grančica je samo refleksija grane/grančice na vodi. To iskustveno shvaćanje koliko fokus treba biti snažan da bih shvatila što je stvarnost, a što je iluzija je nešto što me s jedne strane oduševljava, a s druge strane plaši.

I s cijelim ovim dugogodišnjim radom na sebi koji imam iza sebe, mogu reći kako sam krenula iz duboke i crne iluzije prepune patnje, nemoći, osjećaja gađenja i mržnje prema sebi i na tom putu željela sam shvatiti tko sam ja i što je zapravo stvarnost. Kako sam rasla kroz različita životna iskustva, kroz iskustva uranjanja u sebe, tako sam se često našla u situacijama da sam zaista doživjela pomak u svojoj realnosti i da sam tu svoju novu realnost poistovjetila sa stvarnošću. Kako sam se dalje razvijala, znalo se dogoditi uviđanje kako je onaj pomak koji sam nekad u prošlosti smatrala pomakom u istinsku stvarnost zapravo bila samo još jedna iluzija, iluzija koja pripada samo malo višim vibracijama matriksa.

To je kao da imate brojevni pravac i poanta je biti u nultoj točki. Recimo da sam krenula na svoj put s razine -70 i napravila pomak na – 60, ja sam tada mislila da sam se pomaknula do 0, a zapravo sam i dalje bila miljama daleko od 0, iako malo bliže nego prije. I da ne bi bilo zabune, to je prirodan proces kretanja i razvoja našeg cjelokupnog bića. Trenutno nismo na razini (ako je to uopće i moguće) da s –70 u jednom skoku dođemo na 0, tako da je mudro u cijelom tom procesu biti nježan prema sebi i uporan u smislu stalnog kretanja, bez obzira na sve pomake koje smo doživjeli. Nekad možemo i odmoriti i uživati u tim pomacima, no opasno je na njima se zadržati s uvjerenjem da smo u nultoj točki, a nismo.

Takvi moji razvojni pomaci, odnosno pogrešno shvaćanje veličine tih pomaka, često su više osnažili moj ranjeni ego, nego što su osnažili moj fokus na ovdje i sada. Često sam zbog tih pomaka mislila da sam bolja od drugih, pametnija od drugih, a s druge strane sam u dubini svog bića i dalje osjećala da ne vrijedim, da ništa što napravim nije dovoljno dobro, da sam rođena pod nesretnom zvijezdom i da sam zapravo žrtva života.

I sva ta oduševljenja sa vlastitim napretkom, a onda razočaranja zbog shvaćanja da i dalje ne znam što znači biti u stvarnosti, jer je sve to samo neka druga vibracija matriksa za koji sam programirana, odvodila su me sve dalje i dalje kroz život do ovog sadašnjeg trenutka u mom životu.

I ponovno se suočavam sa spoznajama da sam i dalje u velikim zabludama na mnogo razina i da bih spoznala stvarnost zaista je potrebno imati snažan fokus, snažnu uzemljenost, snažnu povezanost sa duhovnim aspektima svog bića u svakom trenutku života (a još uvijek nemam toliko snažan fokus, iako je snažniji svakim danom). Često to znači odbaciti neka znanja koja sam stekla ulažući i svoje vrijeme i novac i trud te ih ponovno preispitati i redefinirati. To često znači preispitati ono za što sam mislila da je tako kako vjerujem, zbog čega druge imam nekad potrebu uvjeriti da sam „u pravu“, a onda prihvatiti kad shvatim da baš i nisam bila skroz u pravu.

Zapravo, shvatila sam da kad govorim zaista iz iskustva na svojoj koži, onda je to nešto što je za mene stvarnost i istina, a s druge strane prihvaćam da to „moje“ možda nije stvarnost i istina za nekog drugog. Kad mislim da govorim iz iskustva na vlastitoj koži, a zapravo je u pozadini samo neko mentalno razumijevanje neke situacije, onda upadnem u zamku u kojoj druge pokušavam uvjeriti da sam ja „u pravu“, a oni „u krivu. Tako da sam sa svime time ovih dana osvijestila još jedan pokazatelj živim li u stvarnosti ili u iluziji.

I da… Nije uvijek jednostavno niti lako shvatiti da nakon svog tog truda, rada na sebi ipak nisam tako „visoko“ kako sam mislila, no nakon svakog takvog suočavanja dolazi olakšanje, jer je još jedan dio tereta kojeg nosim na ramenima i/ili bilo gdje drugdje u tijelu otpao, a taj teret nekad osjetim kao fizičku napetost, ukočenost, bol ili nešto slično.

Stanje našeg tijela, osjećaj kako nam je u koži, mnogo toga govori koliko smo uronjeni u iluziju stvarnosti, a koliko u stvarnost. Drugim riječima rečeno, govori o tome koliko dobro na ovom simboličnom prikazu života na fotografiji raspoznajemo što je grana, a što je odraz grane na vodi te ako želimo uhvatiti granu, koliko vremena i energije i ostalih resursa trošimo uzalud pokušavajući uhvatiti sliku grane umjesto da usmjerimo svu svoju energiju na hvatanje same grane.

Ako želite razbiti iluzije koje živite u svojim životima, ako vam je dosadilo grabiti za slikom grane u vodi i zaista želite konačno uhvatiti stvarnu granu, theta tretmani su odlična pomoć na tom putu. No oni nisu čarobni štapić s kojim od -50 u jednom tretmanu skačete na 0. I oni su samo dio procesa koji se odvija u svakom trenutku našeg života, samo je pitanje prepoznajemo li i shvaćamo li sam proces i njegovu funkciju.