Moramo ih naučiti uživati ​​u životu, ali ne i da se izgube u njemu. Moraju znati uživati ​​u njemu, ali ostati dame, da se raduju malim stvarima, jer velike stvari si ne možemo uvijek priuštiti. Moraju znati da je svaki dan važan i da ne čekaju “sutra”.

Zato, ne propuštajmo ni jedan trenutak, cijenimo prijateljstvo. Čovječe, budi diskretan u svemu,

ne budi škrt nego velikodušan, ne rasipaj ni emocije, ni novac bez potrebe. Ne skrivaj ​​i ne potiskuj ​​osjećaje, ali i ne pokazuj ​​ih svima. Ne osuđuj ​​ništa i nikoga, nego okreni leđa onome koji ti je ne odgovara. Više ulaži u sebe.

Mi roditelji puno griješimo u životu, ali griješe oni koji žive. Odgajamo djecu u ovoj gustoj prašumi, najbolje što znamo. Mnogo puta se bojimo svega, a kako i ne bi?! Mnogo toga preživimo i vidimo.

Mi očevi smo tu da ih zaštitimo od nepotrebne patnje, ali ne možemo uvijek, pogotovo kada su pogođeni olujama koje ne možemo spriječiti, ali zato se uče nositi s problemima koji su neizbježni, na svakom koraku i iza svakog ugla. Trebaju razumjeti život, osamostaliti se, razumjeti sve te strme ulice kroz koje moraju proći, nekad s više entuzijazma, nekad s manje, ali uvijek s vjerom da mogu i da je sve moguće. I znati oprostiti, iskliznuti, preboljeti prošlost ali cijeniti sebe, da ne polude od ljubavi, da postave granice i da se ne klanjaju pred čovjekom niti pred teškim poslovima. Čak ni pred svojom djecom. I trebaju znati sanjati.

Kćeri daju nesebičnu ljubav u obliku nježnosti, u obliku brige, u vidu poklona pažnje, poruke, zagrljaja. U obliku one suze u kutu oka kada se držimo za ruke. A iznad svega otvorenost i povjerenje, razgovori bez tajni. Htio sam kćeri i imam ih. Mi smo tri života

u jednom… Moje kćeri su moje male velike ŽENE!”

Zadatak koji si je moj otac postavio nije bio lak, ali je bio dobar učitelj. I prije odlaska, kad mu je glas bio na izmaku, reče:

“Zagrli sebe i svoj život!”

Hvala ti, tata. Znam da bi me danas obasuo mimozama. Mirišem ih, osjećam… osjećam svaki dan…

Voli te tvoja Sanja