I ponovno sam se poskliznula na pokušaje vlastitih maski da prežive usprkos mojoj odluci i fokusiranosti na proces njihovog odbacivanja i vraćanja svom Izvornom Ja. I upala sam u proces unutarnjeg pakla ili zatvora iz kojeg nije bilo jednostavno izaći bez obzira na sva znanja, tehnike i alate s kojima sam se opremila.

Jednom kad upadnemo u tu paklenu petlju, najteži korak je uopće shvatiti da smo upali u petlju, to priznati sami sebi, a onda ponovno odlučiti uzeti kormilo u svoje ruke. Kad se upadne u petlju, kakvu god informaciju izvana dobili, gužvamo je, režemo i deformiramo na razne načine kako bi i nju uklopili u iluziju paklene petlje, koju smo na kraju također sami stvorili, nevažno da li svjesno ili nesvjesno. Nema manji značaj i/ili blaže posljedice, ako te unutarnje petlje stvaramo nesvjesno. Čak štoviše, posljedice su često teže, što smo uvučeniji u percepciju da je ta iluzija iz našeg uma stvarnost.

U toj paklenoj petlji više nisam imala 34 godine. Vratila sam se u doba kad sam imala 10-ak godina i malo više. Vratila sam se u sve što sam tada doživljavala kao dijete, a s obzirom na tadašnji stupanj vlastite cjelokupne razvijenosti nisam jednostavno imala kapaciteta kroz to proći na način bez da se odreknem još jednog velikog dijela svog Izvornog Ja, bez da stvorim obrambene mehanizme koje sam poput nekoliko različitih maska navukla na svoje Biće. Nitko oko mene nije mi niti znao pokazati kako se to radi, jer su svi oko mene bili ranjena djeca u kostimu odraslih ljudi.

I znate, mnogo puta sam u ovom sad periodu izrekla: „Sve je ovo prodavanje magle. Uzalud sam ulagala sve te novce i vrijeme u rad na sebi, ako ne znam pomoći niti sebi. Što god dotaknem osuđeno je na propast. Ja sam nitko i ništa. Ja sam potpuno nemoćna.“

I umjesto da sjednem sa sobom, iskoristim neki od alata, ja sam samo kao papiga ponavljala gore navedene riječi i što god da mi je muž rekao (ili netko drugi), njihove riječi sam izvrtala na način kako bih potvrdila ove svoje zaključke o sebi.

Jučer sam konačno sjela u kanalizirano pisanje, jer je moje unutarnje stanje postajalo ponovno neizdrživo, slično kao i u periodu života kada sam se željela ubiti. Kao da sam ono što sam doživljavala u periodu od 10. do 15. ili 16. godine proživjela u ovih nekoliko dana na ubrzanom tečaju. I zašto kažem tečaju? Upravo zato što to je jedan od životnih tečajeva kroz koje duša prolazi, a na ovom tečaju nisam položila ispit onda, pa mi se sada pružila prilika da ga položim sada. Jesam li položila, ne znam… Čini mi se da još uvijek čekam rezultate ispita.

U tom kanaliziranom pisanju rečeno mi je da me nemaju namjeru tetošiti i tješiti jer sama biram produljivati ovo svoje stanje. Rekli su mi mnoge stvari za koje smatram da nije vrijeme da ih javno podijelim sa svijetom, budući da još uvijek većina nas upada u iluzorne petlje i živi u njima. No, kako god bilo, te informacije su me potakle da napravim neke energetske procese otpuštanja i iscjeljivanja sama sa sobom.

Kao nastavak svega toga, danas sam napravila jednu vođenu meditaciju, koja mi je zaista bila moćna i upravo zbog te meditacije dobila sam inspiraciju za pisanje. Prije meditacije činilo mi se kako sam prazna, kako bih voljela pisati, ali nemam o čemu. Očito ipak imam, budući da niti ovaj tekst već sada nije baš nešto kratki. No, šalu na stranu.

Shvatila sam danas da ni jedan moj korak u smjeru vraćanja Sebi, svojoj Izvornosti nije bio uzaludan niti je bio prodavanje magle. Upravo su me ti koraci doveli do točke u sadašnjem trenutku u kojem imam dovoljno unutarnje snage da u relativno kratkom vremenu od samo tjedan i pol dana izađem iz paklene petlje u kojoj sam nekad živjela godinama i iz koje mi je trebao poticaj izlaska u vidu gubitka jajnika sa 16 godina.

Imala sam priliku proučiti što se događa na energetskom nivou kad upadnemo u samostvorenu unutarnju petlju, što znači biti u toj petlji, kako se percepcija vanjske realnosti s lakoćom deformira kako bi se uklopila u tu našu unutarnju petlju, što je potrebno kako bismo krenuli vraćati svoju moć u svoje ruke. Kad smo u petlji, mi u potpunosti svoju moć kreiranja i odlučivanja prebacujemo na autopilot na kojem smo bili u nekoj točki vremena, kada smo proživljavali nešto što s obzirom na svoj razvoj i okolinu odrastanja nismo bili sposobni proći bez potiskivanja, bez odbacivanja dijela svog Izvornog Ja, bez stavljanja maske koja nadomješta bolnu prazninu koja je nastala odvajanjem tog Izvornog dijela nas iz Cjeline.

Osim toga, imala sam priliku zaista pogledati toj boli unutar sebe u oči, proći kroz nju, odbaciti masku nemoći, izgubljenosti i nevrijednosti te ponovno integrirati taj djelić Sebe, a koji sam onda izgubila.

I koja je poanta svog tog dugogodišnjeg rada na sebi, kad ponovno upadam u takve priče?

Prva i osnovna poanta je da moja fizička realnost može ostati relativno stabilna i mirna, ispunjena ljubavlju i samopodržavanjem (i podržavanjem) te većom nježnosti prema sebi, kad prolazim kroz neku lekciju duše. Prije sam se morala dovesti do nekog sloma u fizičkoj realnosti (prekid nekog odnosa, gubitak jajnika, alergije, gubitak posla, gadne svađe i sl.) kako bih počela preispitivati vlastito ponašanje, razmišljanje, doživljavanje emocija, navike…

Sada puno ranije čujem poziv Života da je nešto unutar mene trulo i mogu se s tim pozabaviti prije nego se dovedem u fazu u kojoj se moram suočiti s reflektiranjem i projiciranjem te vlastite unutarnje truleži u vanjski svijet na dramatičan ili tragičan način. Iskreno, mislim da to može još brže i lakše, no trenutno to nije moj stupanj razvoja, što ne znači da jednom neće biti.

Druga poanta je da što više razumijem unutarnje procese, jezik energija, jezik podsvijesti, jezik Izvornih dijelova sebe, tako se povećava i razumijevanje drugih ljudi i kolektivnog kaosa u koji smo uronjeni. Taj kolektivni kaos samo je odraz naših unutarnjih iluzornih petlji, a mnogi ljudi još uvijek nisu niti shvatili da se nalaze u njoj. Tako dugo dok ne shvate, nemaju šanse izaći iz nje van i mogu očekivati samo sve teže i teže posljedice.

Treća poanta povezana je i s prvom i drugom, a odnosi se na lakše zadržavanje unutarnjeg mira i kad primjećujemo stanje na kolektivnoj razini. I taj mir ne ide iz zatvaranja očiju pred stvarnošću, već ide iz znanja i razumijevanja kako stvari funkcioniraju te iz spoznaje da rješenja postoje, da su ona svuda oko nas i da svatko ima izbor ostajati u petlji ili krenuti na put vraćanja svojoj Izvornosti.

Od povratka Sebi kreće povratak kolektivnom miru i ravnoteži, istinskom poštovanju i razumijevanju. Jer svi mi pojedinačno činimo ukupnu kolektivnu svijest. Što više pojedinaca nešto promijeni u Sebi i svom životu, to prave promjene na kolektivnom nivou postaju dostupnije, a ljudi postaju kooperativniji, shvaćajući pritom posljedice vlastitih i zajedničkih djelovanja na njihov osobni život te na život zajednica u kojima djeluju. Tada je djelovanje usmjereno na dugoročne staze, a ne kratkoročne.

Prije ovog zaista intenzivnog rada na sebi, sve vanjske stvari jako su me dirale, rastuživale, ljutile, tjerale da nasilu nešto pokušavam, namećem svoje poglede i slično. Sada jedino što mogu je biti ono što trenutno Jesam i izražavati se u skladu sa svojim Darovima Duše, podijeliti s vama svoja iskustva i spoznaje. Hoće li nekoga ovo pisanje naljutiti, motivirati, ohrabriti, rastužiti… odlučuje svaki pojedini čitatelj. Možda netko odluči ući u dubok proces vraćanja svojoj Pjesmi Srca i ako na tom putu zaželite mene kao podršku i vodstvo, javite se na mail putpjesmesrca@gmail.com, na 098 956 8479 ili na FB stranicu Put Pjesme Srca u privatne poruke.