Rečeno nam je da živimo u demokraciji i mi ozbiljno vjerujemo da je tome tako. I zato poslušno izlazimo na referendume. Ali na njima nemamo apsolutno ništa za reći o tome što se stvarno događa. To postaje sve očitije. Mi smo tek subjekti gole samovolje, a vjerujemo u iluziju da smo slobodni.
Osjećate li se osobno robom? Vjerojatno ne. Uostalom, u bilo kojem trenutku možete izaći iz kuće, otići na pivo, slobodno izabrati posao, otići na godišnji odmor. To nije baš profil roba.
Ali u tome leži genijalnost našeg vremena. Natjerani smo da vjerujemo da smo potpuno slobodni čak i onda kada nismo. I zato nitko ne pokušava pobjeći. Naprotiv: većina je oduševljena nevidljivim zatvorom. Oni doslovno žele više od toga. Rečeno im je da su istinski slobodni samo kada slijede pravila.
Nedavno sam pisao o “Twitter Files” u “Weltwoche” . Radi se o tome da su na Twitteru cenzurirane čak i dokazano istinite izjave. Jer bi mogli imati neželjene posljedice. Drugim riječima, jer bi dovele u pitanje ono što je država najavila. Dakle, istina se mora izbrisati ako ne služi onome što želite prodati građanima. To ne zvuči samo kao George Orwell, to JEST George Orwell.
Twitter ovo nije učinio svojom voljom. Država, u ovom slučaju Sjedinjene Američke Države, to je zahtijevala, a tadašnji vlasnici društvene platforme poslušno su uslišili te zahtjeve i želje.
Ovo je nova verzija porobljavanja i od mene izaziva prilično profesionalno poštovanje. Teško da je išta zaista zabranjeno. Sloboda izražavanja je dana vanjskom svijetu. Ali svi kanali koji bi trebali osigurati tu slobodu izražavanja puštaju se u rad iza kulisa. Skrivaju sve što bi se moglo jako približiti pravoj istini. Tako da gomila nikad ne sazna za to. I stoga duboko uvjeren da je istina ono što država govori.
Postojali su slični mehanizmi u Orwellovoj srodnoj distopiji “1984”. Prostitucija i kockanje bili su tehnički zabranjeni i postojale su stroge kazne za to. Ali moćnici su znali da ljudima treba malo sreće i nade u svakodnevnom životu. Zato su pustili nesmetano crno tržište za ovo odvlačenje pažnje od turobne svakodnevice. Ljudi su potajno igrali lutriju, ne shvaćajući da je to u interesu diktature. Jer apsurdna nada u veliku pobjedu, koja bi sve olakšala, osigurala je da se građani ne ljute. Na horizontu se vidjela srebrna crta.
Tako funkcioniraju diktature. Svatko tko ljudima ne daje razloga da se nadaju poboljšanju, potiče revoluciju. Ponašajte se kao da njihov život može biti bolji, a oni ostaju mirni i rade što god želite.
Ono što se događa u naše vrijeme vrlo je slično. “Možete se slobodno izražavati”, kaže se. “Možete nekažnjeno kritizirati vladu”, kaže se. Kako velikodušno relči bismo.
Ali činjenica je: u sprezi s medijima i pritiskom na distribucijske kanale u pozadini, osigurano je da ta kritika nikada ne dobije uporište. To je bitka protiv vjetrenjača, ali oni koji se s njom bore – uključujući i mene – uvjereni su da mogu nešto promijeniti. Što je krajnje nemoguće kada vlade skraćuju informacijske kanale, a većina medija šuti.
Nikada u povijesti istina nije bila tako očita, a u isto vrijeme tako malo vjerojatno da će izaći na vidjelo. U međuvremenu je sve što se događalo u posljednje tri godine razočarano, opovrgnuto i lažno osuđeno. Gotovo ništa o tome ne možete pročitati u glavnim medijima.
Političari i dalje ne odgovaraju. Onaj tko istakne da je sve to predvidio na samom početku, još uvijek je označen kao “teoretičar zavjere”. To je savršen stroj. Savršeniji nego što je George Orwell mogao zamisliti. Čak i kad bismo o tome pisali 24 sata dnevno, robovi i dalje žele vjerovati da su slobodni jer nitko ne želi priznati da je rob.