Prije tri godine bili su prvi dani pandemije i tada sam napisala ovaj tekst i ovu rečenicu: „Usadi u ljude strah i osjećaj krivnje i prodat će ti dušu i tijelo samo da bi se osjećali bolje.“ Ovo je samo podsjetnik na način ispiranja mozga, na manipulaciju ljudskim funkcioniranjem, jer se upravo igralo na strah i krivnju, kako bi strah i krivnja iz podsvijesti preuzeli kontrolu nad ljudskim ponašanjem, kako bi većina ljudi vjerovala autoritetima i radila što im se kaže.
To je bilo čisto programiranje podsvijesti kroz intenzivno medijsko “informiranje”, intenzivno poticanje straha i prirodne reakcije na strah (borba-bijeg: bori se s virusom i ljudima koji slijepo ne slušaju autoritete, koji su sebični, bježi od virusa, od svojih starijih kako ih ne bi zarazili, bježi u svoja četiri zida što dalje od ljudi jer su ljudi potencijalni ubojice).
Tada još nisam naučila nikakvu tehniku za direktan rad s podsviješću, no bez obzira na to, ponosna sam jer sam i dalje razmišljala svojom glavom i sve te situacije iskoristila u svoju korist i zaista intenzivno krenula u rad s vlastitom podsviješću. Kako bi nam samo bilo tada da je većina ljudi znala kako funkcionira programiranje podsvijesti i da je većina ljudi znala zadržati svjesnu kontrolu nad sobom i svojim životom, a ne se prepustiti automatskom pilotu kojim upravlja strah i krivnja? Što vi radite sa svojom podsviješću?
A, evo što sam svojedobno napisala i kojim sam se riječima osvrnula na međuljudske odnose koji su bili ozbiljno narušeni i pod velikim utjecajem medijskog programiranja u vrijeme pandemije:
Možda bi mi najpametnije bilo šutjeti, ali ovo što se ovih mjeseci događa, jednostavno me plaši. Ne plaši me virus, plaše me ljudi i ono što se na razini međuljudskih odnosa događa. Ono što se događa na razini ljudi koji imaju i žele moć te ljudi koji misle da imaju jako malo moći ili je uopće nemaju. Plaši me pitanje koje mi se stalno vrti po glavi: „Ovo s čim nas bombardiraju u medijima je ono što netko želi da vidimo. Što je u pozadini? Tko je u pozadini? S kojim ciljem?“
O ovom novom virusu COVID-19 slušamo od kad se prvi put pojavio u Kini. Zašto? Ne sjećam se da smo do sada na taj način slušali o oboljelima od gripe/viroze/nečega što je za očekivati u zimskim mjesecima. Nešto u smislu (izmišljam): „U Austriji prvi slučaj gripe“, „U Rusiji 3 slučaja crijevne viroze“, „U Hrvatskoj 3 slučaja viroze“. Sjećam se kako su mediji bili preplavljeni i ptičjom gripom i svinjskom gripom i što ja znam čime sve ne, ali na ovoj razini panike – nikad do sad.
Pitam se – zašto baš sad? Ako se sve te brojke oboljelih pretvore u postotke, to je uistinu mali broj, a cijeli svijet je stao. Da se razumijemo, ne kažem da je virus totalno bezazlen, da je izmišljen ili nešto slično. Virus postoji. Velika većina ga uopće neće dobiti, neki će proći s blažim simptomima, neki s težim, a vrlo rijetko bit će i smrtnih slučajeva i to zato što se radi o rizičnim skupinama ljudi – starima i bolesnima. Koliko sam upućena, do sada u Hrvatskoj nije zabilježen niti jedan smrtni slučaj. Bogu hvala, neka tako i ostane, ali… Zašto onda ljudi jedni drugima uzimaju meso iz kolica u trgovinama? Jednostavno mi nije jasan omjer panike, mjera zaštite s jedne strane i broja oboljelih, težine slučajeva te broja smrtnih slučajeva s druge strane.
Što se mene tiče, oprez u smislu pranja ruku, kihanja u lakat, kašljanja u maramicu je nešto što bi i inače trebalo biti općepoznato i korišteno. Isto tako, kad smo bolesni trebali bismo ostati doma to preležati. Koliko nas je u prethodnim godinama išlo na posao s temperaturom, grloboljom, kašljanjem i/ili kihanjem? Jesmo li onda brinuli o drugima? Popijemo neku tabletu i pravimo se da je sve u redu – posao ne može čekati, pa proći će to brzo, ne mogu si dozvoliti bolovanje i manju plaću. Gdje je tada bila briga o drugima? Gdje je briga o drugima kada netko pijan sjedne u automobil? Gdje je inače briga za bolesne i stare, kojima je teško ići po namirnice, održavati higijenu svog prostora, koji se ne bi smjeli kretati među ljudima zbog jako slabog imuniteta?
I onda ta panika i kupovanje tolikih zaliha hrane, higijenskih potrepština – mislite li na one koji dolaze poslije vas kupiti ono osnovno za život? Iza ovih priča o solidarnosti upitno je koliko je tu uistinu solidarnosti. Kod mnogih uistinu jest, a kod mnogih je tu isključivo briga za svoje zdravlje i zdravlje najmilijih.
Tjednima slušamo samo o tom virusu. Svi mislimo samo o tom virusu i njegovim posljedicama. Zašto? Meni to izgleda kao ispiranje mozgova, neki pokušaj kontrole ljudi. Voljela bih da to nije tako, da sam krivo posložila lončiće u glavi, da će sve to proći i vratiti se na staro. Proći će sigurno, ali hoće li se ljudi nakon ovog svega rukovati, zagrliti, poljubiti jedni druge u obraz?
Taman nekako u vrijeme kada su se pojavile prve informacije o virusu, ja sam gledala edukativna videa o moći našeg duha, mogućnosti samoiscjeljenja i od puno smrtonosnijih bolesti. Anita Moorjani je već bila u komi, u zadnjem stadiju raka i ona se izliječila. Joe Dispenza je izliječio svoju kralježnicu nakon prometne nesreće i ponovno prohodao, iako mu je rečeno da to neće biti moguće. Zašto se o tome ne priča u svim medijima? Zašto to nije svima poznata informacija?
Čitala sam u tramvaju plakat na kojem piše kako od raka debelog crijeva dnevno oboli 10 ljudi. Zašto se o tome ne priča? Vjerujem kako je to puno smrtonosnija bolest od COVID-a-19. Da, znam, ne prenosi se na način na koji se prenosi virus. No, to ne znači da se ne bismo trebali informirati o očuvanju svog zdravlja i zdravlja svojih najmilijih.
Zašto sve poruke koje dolaze do nas igraju na strah i krivnju da ćemo zaraziti svoje najmilije i najstarije? Ovako su usamljeni i teško im je i sad im je sigurno još i teže. Ja u sebi osjećam ovaj odgovor: „Usadi u ljude strah i osjećaj krivnje i prodat će ti dušu i tijelo samo da bi se osjećali bolje.“ Sada se to i događa – ljudi se izoliraju i osjećaju se bolje jer misle da rade dobru stvar za sebe i druge, ljudi se vrijeđaju na društvenim mrežama jer misle da rade dobro za sebe i druge (treba one koji vjeruju da nije tako strašno razapeti i spaliti na lomači).
Na javnim površinama ljudi jedni na druge gledaju kao na potencijalne neprijatelje i prenositelje ovog toliko strašnog virusa. Samo čekam trenutak kada ćemo se svi morati cijepiti i kada će nam biti ugrađen čip, a sve to pod krinkom: „Za vaše najveće dobro. Ako vas netko otme, znat ćemo gdje ste. Ako se javi temperatura i/ili neka bolest, saznat ćemo na vrijeme i moći vas izliječiti. I u velikoj zagradi: Ako nas ne slušate, znat ćemo to i natjerati vas da se opametite – za svoje dobro.“ U prijevodu: “Mi znamo što je za vas najbolje, mi vas možemo izliječiti, prepustite svu kontrolu i brigu nama.” Tko god da ti “Mi” (odnosno ONI) jesu.
Na početku sam rekla kako se ne bojim virusa i uistinu ga se ne bojim. Veća je vjerojatnost da dobijem rak debelog crijeva od ovog virusa. Veća je vjerojatnost da poginem u prometnoj nesreći. A uostalom… Smrt i bolest ne pitaju. S druge strane, plješćem svima koji misle kako si sa strahom od virusa mogu očuvati zdravlje. Bojim se onoga što se događa na ovom svijetu i u odnosima među ljudima. Bojim se oduzimanja slobode i zdravog razuma. Što će mi onda takav život?
Mislim da moramo u prvom redu čuvati sebe i druge bez obzira na ovaj virus. Obrazovati se, postavljati pitanja, zdravo se hraniti, kretati se, boraviti u prirodi, izbjegavati stres, meditirati/moliti se (što vam već pomaže), ne piti alkohol i voziti itd. Isto tako, vjerujem u samoiscjeljenje. Vjerujem kako smo puno moćniji nego što mislimo i nego što nam se dozvoljava da mislimo.
I ako uistinu mislite na sebe i druge, molim vas, razmislite što ćete napraviti sa svojim strahom, jer:
„Kakvi su učinci osjećajnih doživljaja (straha)? Može se općenito utvrditi da osjećaji blagog intenziteta aktiviraju pojedinca, pojačavaju interes za situaciju u kojoj se nalazi i povećavaju uspješnost aktivnosti kojom se bavi. Utjecaj snažnih, intenzivnih osjećaja na doživljavanje i ponašanje najčešće je nepovoljan.
Prekomjerna aktivacija:
-suzuje perceptivno polje,
-smanjuje koncentraciju,
–otežava dosjećanje prijašnjih iskustava,
-smanjuje sposobnost logičkog zaključivanja.“ (http://www.zzjzpgz.hr/nzl/49/strah.htm)
Ja ću i dalje čitati knjige, gledati edukativna videa koja ja izaberem, postavljati pitanja i tražiti odgovore iza kazališnih kulisa, meditirati, raditi ono što mi pomaže održati moj mir, diviti se suncu, uživati u ptičjem pjevu, grliti sve one koji to neće gledati kao grijeh…