Korisna je slučajnost da 20. godišnjica ilegalnog napada Georgea W. Busha i Tonyja Blaira na Irak pada samo nekoliko tjedana nakon godišnjice ilegalnog napada Vladimira Putina na Ukrajinu. Niti jedan rat nije odobrio UN. Obje su obilježene masovnim razaranjima i velikim gubicima života.

Bush/Blairova invazija i okupacija Iraka, te njezine kaotične posljedice, odnijele su živote više od milijun iračkih civila, prema jednoj studiji. Oružane snage Sjedinjenih Država počinile su brojne ratne zločine, ne samo mučenje zarobljenih vojnika. U pritvorskom centru Abu Ghraib u blizini Bagdada, američki su policajci ponižavali iračke zatvorenike kršeći ženevske konvencije. Invazija je izazvala široki otpor, ali američka taktika protiv pobunjenika uključivala je napade na sela što je dovelo do masovnih ubojstava nenaoružanih civila.

Svijet je s negodovanjem reagirao na rat između Busha i Blaira, ali se po tom pitanju nije poduzelo gotovo ništa. Nije bilo sankcija koje je država uvela protiv SAD-a ili Britanije. Niti jedan istražitelj ICC-a nije uključio dokaze koji bi potkrijepili kaznena gonjenja za ratne zločine. Neki pojedinci i neke organizacije za ljudska prava tražili su da se Blair optuži za agresiju, ali nijedna vlada nije se obratila UN-u s rezolucijom da se protiv njih pokrene kazneni postupak.

Sada pogledajte sasvim drugačiju reakciju na ilegalni rat Vladimira Putina protiv Ukrajine. Gotovo sve zapadne vlade uvele su sankcije ruskom izvozu, po uzoru na SAD. Ruski financijski interesi u američkim bankama su zamrznuti. Putinovim prijateljima zaplijenjene su jahte i druga imovina – a prije nekoliko dana Međunarodni kazneni sud izdao je uhidbeni nalog protiv Putina zbog navodnih ratnih zločina povezanih s deportacijom djece iz Ukrajine.

Kontrast u globalnom odgovoru na dva rata je poučan. Ništa bolje ne ilustrira razliku između oskudnog međunarodnog autoriteta Rusije i SAD-a. Za Putina je to ponižavajuće. On možda voli misliti o svojoj zemlji kao o supersili, ali u stvarnosti, osim ogromnog nuklearnog arsenala, Rusija ima malo globalnog utjecaja i malo stranih prijatelja. Putina su naširoko kritizirali zbog pokušaja stvaranja staromodnog carstva otimanjem zemlje i zastrašivanjem država na zapadnim i južnim granicama Rusije.

SAD, zauzvrat, s velikim uspjehom vodi neteritorijalno carstvo novog stila. Imaju golem politički i ekonomski utjecaj na svim kontinentima, dominiraju međunarodnim financijskim sustavom i upravljaju sa 750 vojnih baza u više od 80 zemalja. Većina svijeta se ne usuđuje suprotstaviti autoritetu Washingtona.

Neki analitičari tvrde da će, ako Rusija bude poražena u svom sadašnjem ratu protiv Ukrajine, Europa po prvi put u povijesti uživati ​​u postimperijalnom sustavu miroljubivih odnosa i autonomije na kontinentu. Zaboravljaju NATO. Organizacija Sjevernoatlantskog saveza započela je 1949. i nastavlja djelomično kao instrument američke hegemonije u Europi. Saveznici mogu odbiti sudjelovanje u američkim vojnim operacijama, kao što su Francuska i Njemačka hrabro učinile oko Iraka 2003., ali ih javno ne osuđuju kao nezakonite niti pozivaju na sankcije.

Europljani i neki Amerikanci, uključujući bivše i sadašnje visoke dužnosnike, koji su se zalagali protiv širenja NATO-a nakon pada Sovjetskog Saveza – ili čak za raspuštanje saveza sada kada je neprijatelj otišao – nikada nisu postigli svoj cilj. Baltik i Poljska žudjeli su za zaštitom imperijalnog američkog kišobrana, kojeg se američki vojno-industrijski kompleks ionako neće odreći.

Jednako nedostižan bio je prijedlog da bi NATO trebao pozvati Rusku Federaciju da se pridruži kako bi promicao posthladnoratovsko pomirenje. Nije trebalo biti. Dok su ruski čelnici, i Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin, željeli okončati podjelu Europe, Washington nije želio otvoriti savez novom članu koji bi mogao parirati nuklearnom potencijalu SAD-a i dovesti u pitanje njegove političke prioritete.

Sada, 30 godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, postoje znakovi da se unipolarni svijet američke dominacije možda bliži kraju. Glavni izazivač nije Putinova Rusija, već sve samouvjerenija Kina. Čelnici na globalnom jugu također su uzbuđeni. U prvom valu šoka zbog ruske agresije na Ukrajinu u veljači prošle godine, više od 140 zemalja UN-a glasovalo je za osudu. Ali sve u svemu, samo oko 40 zemalja pridružilo se SAD-u u uvođenju sankcija Rusiji. Dok Zapad preplavljuje Ukrajinu vojnom opremom, ideja da ona samo pomaže u obrani Ukrajine čini se upitnom mnogim azijskim, afričkim i latinoameričkim nacijama koje sumnjaju da je krajnji cilj promjena režima u Kremlju.

Istraživanje Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR) pokazuje da se javno mnijenje značajno promijenilo u nekoliko ključnih zemalja. Ljudi žele brzi kraj rata u Ukrajini, čak i ako to znači da će Ukrajina odustati od težnje za pobjedom koju podržava Zapad i prihvatiti privremeni gubitak dijela teritorija. Ne osjećaju se samo građani autoritarne Kine tako. To se također odnosi na građane Indije i Turske.

Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjske poslove, rekao je na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu prošlog mjeseca: “Vidim koliko je snažan ruski narativ, njegove optužbe za dvostruke standarde.” Francuski premijer Emmanuel Macron rekao je da je “šokiran koliko vjerodostojnosti gubimo na globalnom jugu”.

Neki se boje novog hladnog rata, ovoga puta između Zapada i Kine. Drugi očekuju multipolarni svijet za deset godina u kojem države nisu pod pritiskom da se pridruže jednoj ili drugoj stranci. U svakom slučaju, unatoč oživljavanju američke moći u Europi nakon rata u Ukrajini, era američke nadmoći u ostatku svijeta uskoro bi mogla završiti.