Zadnjih nekoliko dana, možda čak i duže, više puta doživjela sam emocionalnu preplavljenost. Sve to psihički i fizički uopće nije bilo ugodno. Kad bolje razmislim, nije niti ugodno držati u sebi sve ono što sam naučila gutati i trpjeti, a nisam naučila jednostavno biti protočna – primijetiti, doživjeti i otpustiti bez poistovjećivanja bilo s emocijama, mislima i/ili situacijama.
Shvatila sam kako sam naučila biti ovisna o drami. Shvatila sam kako sam naučila potiskivati radost. Primijetim kako bi moje lice najradije imalo blagi osmijeh bez nekog posebnog razloga, a u isto vrijeme zbog najposebnijeg razloga što postoji. Taj razlog zove se Život. Moje lice smiješilo bi se novim sekundama života, novim prilikama da vidim sunčan dan, da čujem pjev ptice, da zagrlim dragu osobu, da izrazim ono što nosim u sebi skriveno od tuđih (i mojih) pogleda… Moje lice nabacilo bi osmijeh samo jer osjetim ritam disanja, živost unutar svojih žila…
Koliko često sam taj nježan poriv nasmiješenog lica potisnula jer sam naučila kako moram biti zabrinuta za sutra, za 20 godina, za druge, za politiku, za zdravlje nepoznatih ljudi, za ekonomiju svijeta… Naučila sam biti daleko od sada i uživanja u malim stvarima, u samom životu. Naučila sam da biti odrastao znači biti namrgođen, živčan, nezadovoljan… Za one odrasle koji su nasmiješeni i bezbrižni, koji ne brinu o sutrašnjem danu povjerovala sam da su neozbiljni, djetinjasti, neodgovorni… Naučila sam vjerovati u iluziju. Naučila sam okrenuti leđa Životu. Naučila sam kako je život težak, nepravedan, bolan… I vjerovala bih i dalje u to da nisam naučila i kako je Život savršen red u prividu kaosa, kako Život uvijek podržava i daje što nam upravo u ovom trenutku treba, kako Život ne pravi razliku na temelju socijalnog, ekonomskog, političkog, vjerskog ili drugog statusa. Život ne osuđuje, ne odbacuje, ne veliča jednu vrstu, a drugu gazi… Život jednostavno teče kroz sve što postoji. Ne slavi rođenje i ne pati zbog smrti… Životu su rođenje i smrt isto važni, isto veličanstveni, isto čudesni…
Moje tijelo, misli i emocije naučeni su funkcionirati po već dobro poznatim obrascima, a ova nova znanja kao da rade kaos unutar mene jer pokušavam primiti novo i zadržati staro. To je kao kad imate garažu ili neku drugu prostoriju u koju spremate stare stvari. Kupite ili dobijete nešto novo i samo iluzorno napravite mjesta za to novo, jer staro samo premjestite na drugo mjesto umjesto da bacite. I tako se ta prostorija puni, puni, puni, dok jednog dana ne otvorite vrata kako biste unutra stavili još nešto. No, u tome ne uspijete jer se prilikom otvaranja vrata dio starih stvari, poput snježne lavine, strovali na vas. I tako u doslovnom smislu budete preplavljeni starim stvarima koje vam više ne služe.
Simbolički gledano, to isto događa se s nama kada nas preplave emocije. Emocije ne preplavljuju, osim ako smo unutar sebe te iste emocije pospremili, odnosno potisnuli, poistovjetili se s njima. Npr. doživite u sasvim ranim danima svog života prvu tugu i izrazite je na način kako vam dođe prirodno, ali uz to slušate da niste lijepi dok plačete, da je tuga za slabiće, slušate ljuti zahtjev da prestanete, slušate možda vikanje ili nešto slično. Kad svaki slijedeći put doživite tugu, pospremate je u neku prostoriju unutar sebe, odnosno u neki dio tijela. Osim što je pospremate, prisjećate se riječi koje ste čuli kad ste izražavali tugu onako kako vam je prirodno došlo. I ta tuga se jednostavno nakuplja godinama. Kada jednog dana te mnoge tuge prerastu prostor u koji je spremamo, ona se izlijeva na nas i preplavljuje nas. I to nije ugodno, ali je nužno potrebno. Ako se i u tom trenutku svjesno ne pozabavimo tom emocijom, moguće je da ćemo u bližoj ili daljnjoj budućnosti doživjeti blaže ili teže bolesti, jer i bolest je samo pokušaj dovođenja ravnoteže u tijelo, odnosno pokušaj izbacivanja svega staroga što nam više ne služi. To mogu biti potisnute emocije, mogu biti ograničavajuća vjerovanja, može biti nezdravi stil života, mogu biti razni otrovi koje godinama udišemo, jedemo, pijemo ili unosimo u tijelo preko kože, a može biti kombinacija svega. Niti bolest nije ugodna, no nekad smo toliko dobri u zanemarivanju nježnih poruka Života (kao ja u zanemarivanju nježne potrebe lica da se nasmiješi) da dovedemo Život pred zid i natjeramo ga da nas „pošteno ošamari“. Kad se suočite s nekom fizičkom bolesti, simptome je teže zanemariti u odnosu na misli i emocije. No, iskreno rečeno, često zanemarujemo i fizičke simptome („To je samo proljev, nešto sam krivo pojeo/la.“, „To je samo mala viroza, prehladio/la sam se.“, „Imam problema s kralježnicom, pijem tablete za bolove i idem na fizikalnu, ali ne može se tu ništa.“, „Često imam upalu grla, to mi je očito slaba točka tijela. Tako je to i tu se ne može ništa.“…)
Bolovi i fizičke teškoće su poruke koje nam Život šalje. Život komunicira s nama i putem emocija, putem životinja koje srećemo, putem ljudi, prirodnih pojava, kroz sve što nas okružuje…, ali mi smo previše zaokupljeni vlastitim dramama i brigama da bismo vidjeli to što nam je pred nosom.
Kad nas nešto u životu preplavi, to je samo znak da smo se mnogo puta ranije oglušili na poruke Života.
Ja sam se oglušila toliko puta i očito se i dalje oglušujem svaki puta kada nježan poriv za osmijehom dođe, a moje lice ipak odluči namjestiti svoje mišiće za ulogu odrasle, odgovorne i zabrinute jedinke.
Život s nama komunicira, želimo mi to ili ne, jesmo li svjesni toga ili nismo. Možemo vježbati svoj sluh za tihe poruke ili možemo ostati gluhi, no tada moramo biti svjesni da će Život kad-tad početi vikati jer on samo radi svoj posao – prenosi poruku, uči nas, omogućuje naše postojanje te naš rast i razvoj, omogućuje da sve što postoji jednostavno teče i kruži.
(22. 03. 2022. godine)
