Shvatila sam kako je dio moje podsvijesti zaglavljen u svijesti malog djeteta i kako nekad u nekim aspektima života reagiram i odlučujem iz tog stanja svijesti. Razgovarala sam u tom procesu s tim malim djetetom u sebi i osjetila okus izgubljenosti, očaja, potrebe za osvetom, samokažnjavanjem…

To dijete nekad je uživalo u istraživanju svog unutarnjeg i vanjskog svijeta, u doživljavanju različitih emocija bez prosuđivanja kakva je koja emocija, no reakcije okoline na različite emocije bile su nešto što je plašilo, narušavalo stabilnost i osjećaj sigurnosti. Nekad je okolina bila oduševljena kad sam se kao dijete smijala i uživala u igrama, a nekad je ta ista okolina zbog tog mog istog načina iskazivanja životne radosti reagirala potpuno drugačije – kritizirala me jer sam preglasna, neozbiljna, neodgovorna, naporna itd.

Nekad sam osjetila tugu i iskazala je plakanjem, željom da ništa ne radim, samo buljim u prazno, da se posvetim pisanju dnevnika, crtanju ili drugačijoj (tihoj) vrsti igre… Nekad je okolina u kojoj sam odrastala bila oduševljena jer sam tiha i mirna, nekad me kritizirala jer plačem, jer cmizdrim, jer dramatiziram, a ja sam jednostavno doživljavala i iskušavala emociju tuge.

Nekad sam bila ljuta i ljutnju pokazala prkosom, inatom, nekad vrištanjem… Okolina je iskazivanje te emocije nekad ismijavala, nekad je uzvratila vikom i drekom, kaznama, nekom vrstom odmazde…

To dijete u meni zaključilo je kako nije sigurno niti poželjno pokazivati svoje stanje bića na iskren i autentičan način, zaključilo je kako je radost nešto što pod svaku cijenu treba izbjeći, jer kad sam radosna onda osjećam kreativnost, elan, imam potrebu za igrom, smijanjem, plesom i pjevanjem, a to nekad znači nered, buku, ometanje tuđeg mira i kolotečine. To dijete u meni shvatilo je da ljutnju ne smije pokazati ni pod koju cijenu te da je jedino kako je prihvatljivo da iskazuje emocije tako da ih transformira i deformira u tugu, a ostatak energije emocija potisne, zanemari, izbjegava, racionalizira, kontrolira…

I svjesna sam kako ove riječi ne opisuju u potpunosti iskustvo procesa, jer mnogo toga zapravo i nije doživljeno na razini riječi, nego na razini slika, simbola, osjeta u tijelu, emocija…

Nakon razgovora s tim djetetom u sebi (koje je bilo zatvoreno u sivoj i tamnoj sobi i bojalo se paljenja svjetla), zatražila sam da to dijete ispuni svaku stanicu i kvantnu česticu svega onoga što jesam u ovom trenutku i na ovom mjestu. I dijete je samo reklo: „Ne mogu to učiniti“. Ostala sam vrlo iznenađena odgovorom, pomalo i preplašena jer ako to ne može, onda je možda nemoguće taj dio iscijeliti. Tražila sam odgovor zbog čega ne može to učiniti, a dijete u meni odgovorilo je otprilike ovako:

„Ovo s čime razgovaraš je samo magla, slika koju si stvorila kao zasebno biće unutar sebe kad si ga prvi put odbacila, kad si prvi put pomislila i osjetila da s tobom nešto nije u redu na temelju reakcija okoline. Svaki slijedeći put kad si pomislila isto ili slično, ta slika zasebnog bića unutar tebe je ojačala. Drugim riječima, to je kao da si u jednom trenutku cijela vaza, a u drugom trenutku ta vaza se razbije. Svi dijelovi vaze i dalje imaju osjećaj da su vaza, ali i svi dijelovi vaze shvaćaju da su odvojeni od cjeline. Svaki taj dio vaze počinje živjeti svoj život odvojen od cjeline. Tako dugo dok je vaza razbijena, funkcija vaze ne postoji kao takva, funkcija se mijenja u nešto što može raniti, neki dijelovi se mogu nepovratno izgubiti, neki mogu pomisliti da su važniji od drugih, da su oni vaza, a ostali dijelovi su nepotreban teret. Neki dijelovi možda se pokušaju zamijeniti nekim drugim materijalom (npr. korom od naranče, drvom, plastikom), ali to svejedno nije To.

I tako dugo dok nedostaje osjećaj „To je To“, tako dugo životna energija vašeg cjelokupnog bića curi na sve strane, a svaki dio razbijene vaze bori se da baš njemu dođe najveća količina životne energije. Budući da nikakva količina životne energije nije dovoljna da bi se ponovno osjetio osjećaj Cjeline, nikad ti nije nečega dosta, uvijek trebaš još i tako dijelovi tebe postaju unutarnji vampiri, a onda se sve to preslikava na svijet u kojem živiš i u kojem su svi ljudi energetski vampiri, samo je pitanje tko u kolikoj mjeri. Što je Cjelina više rascjepkana, što su neki dijelovi više naglašeni, a drugi više potisnuti, to je osoba veći energetski vampir, no u isto vrijeme je i žrtva energetskog vampirizma od dijelova samih sebe, ali i od drugih ljudi.

Jedino što se sada može dogoditi je da se slika koju si stvorila rasprši i da ugledaš dio Cjeline koji je cijelo vrijeme u tebi, ali si ga označila kao nešto nepoželjno, strašno i neugodno. Zbog takvog označavanja stvorila si filter kroz koji doživljavaš Stvarnost, a taj filter onemogućava da vidiš, osjetiš i spoznaš kako ti dijelovi unutar tebe postoje cijelo vrijeme kao dio Cjeline. Taj filter kao da cijelu vazu pretvara u sliku razbijene vaze, a zbog te slike počinješ doživljavati kao istinu i kao svoju stvarnost „činjenicu“ da nisi cjelovita.

U ovom procesu samo je moguće maknuti taj filter i dozvoliti si ponovno osjetiti ono što Jesi, kad prestaneš svojom energijom hraniti postojanje tog filtera, te slike da unutar tebe postoji dijete u toj sivoj i mračnoj sobi. Da bi spoznala važnost Cjeline potrebno je prvo Cjelinu razbiti na manje komadiće i promatrati te komadiće zasebno, a onda te komadiće promatrati kao dio Cjeline te ih na kraju vratiti u tu Cjelinu. I zbog toga nema razloga niti za krivnju, niti za samokažnjavanje, niti za ljutnju, okrivljavanje drugih… Sve je baš kako treba biti, a sada je vrijeme vraćanja u spoznaju da su ljudi cijelo vrijeme cjelovite i prekrasne vaze, svaki sa svojom pričom proučavanja Sebe kroz različite filtere razbijenih vaza.“

Osjećam da sam u ovu temu zagrebla tek površinski. Kako ću dublje spoznavati ovu temu, tako ću vas kroz tekstove o tome i obavještavati. No, moje spoznaje nikome neće mnogo značiti ako one ostanu samo na razini: „Rebeka je to shvatila kroz iskustvo rada na sebi, a ja osjetim da u ovom ima nešto i da je smisleno i iskreno.“ Ove spoznaje postaju korisne samo kada se s mentalne razine prebace u vlastito iskustvo, a tada to iskustvo uglavnom poprima posebnu boju u skladu s vašom Pjesmom Srca.

Ovo naravno možete iskusiti i sami, ako imate volje i sjećate se kako se to radi. Također, sve ovo možete proći i uz vodstvo i podršku drugih ljudi u vidu edukacija/treninga te individualnih tretmana. Ukoliko želite moje vodstvo i podršku u vlastitom procesu ponovnog otkrivanja iskustva o vlastitoj Cjelovitosti, javite se za individualni tretman na 098 956 8479, na mail putpjesmesrca@gmail.com ili u privatne poruke na FB stranici Put Pjesme Srca.