Sada ću s vama podijeliti dio kanaliziranog teksta, koji je nastao 06.03.2023.:

„Jučer si tražila značenje riječi robot, jer si čula da smo ti rekli da prvo naučiš što znači riječ robot. Prema google-ovom prijevodu s engleskog to je automatski upravljan stroj koji zamjenjuje ljudski napor. Prema HJP-u robot je mehanička multifunkcionalna naprava koja se može programirati za različite operacije; onaj koji je samo slijepi izvršitelj naređenja ili automatskih postupaka. To je isto ono što ti zoveš autopilot, tako da odveži se od nabijenog značenja riječi robot.

Većinu dana vi ste zaista tijela/bića koja žive automatski i programirano. Ono što napaja cijeli vaš sustav je životna energija, Stvoritelj Svega Što Jest, Čista Svijest – kako god TO želiš nazvati. Vi ste roboti koji ste programirani od strane Čiste Svijesti i od strane drugih robota kojima upravlja Čista Svijest, bez obzira jesu li ti drugi roboti svjesni toga ili su izabrali živjeti po programima gdje mogu istraživati iluzornu stvarnost u kojoj su odvojeni od Čiste Svijesti. Kada prihvatiš da si u isto vrijeme i robot i Čista Svijest, tada možeš živjeti kao Kreator svog života. Zato jer tek s priznavanjem te dvije činjenice možeš programirati sama sebe, svoje robotsko tijelo i tako se seliti iz jedne u drugu vibracijsku stvarnost.
Ti jesi robot Čiste Svijesti i jesi Čista Svijest koja programira i upravlja tim robotom. Što prije to shvatiš i prihvatiš, to će ti biti lakše u životu.“

I možda ćete reći da sam luda i nema veze. Ako me proglasite ludom, prvo bih voljela čuti definiciju ludosti, koja nije zamrljana programima iluzije u kojoj svi i dalje živimo, samo je pitanje u kojoj mjeri smo uronjeni i stopljeni s njom.

Društvo, kultura, religije, financijski sustavi, apsolutno sve što su ljudi stvorili kako bi oblikovali način života na nekom području sastavljeno je od informacija (koje nisu uvijek baš istinite niti objektivne), pravila i očekivanja. Svi koji ne prihvaćaju ta pravila i očekivanja uglavnom ne prolaze baš dobro – kažnjavani su, ismijavani, izbačeni iz zajednica, etiketirani kao ludi/poremećeni/bolesni i slično.

Svima je važno biti dio zajednice i zbog toga svi pristajemo držati se barem dijela tih pravila i očekivanja, a informacije koje su nam prezentirane kao činjenice i istinite obično prihvaćamo bespogovorno. Npr. informacije da ljudi stare, da ljudi umiru u nekoj dobi, da stari ljudi više nisu korisni društvu su informacije koje smo svi prihvatili kao takve i vjerujemo da su točne.

Neki bi sada mogli reći da vanjski svijet potvrđuje ta vjerovanja kao činjenice, no ja se pitam stvara li to vjerovanje te činjenice ili činjenice stvaraju vjerovanje? S obzirom da znam za neke ljude koji s godinama izgledaju sve mlađe i bolje, vitalniji su u svojoj starosti nego što su bili ikada prije u svom životu, s obzirom na sve što sam sama doživjela u radu sa svojom podsvijesti, sklonija sam reći da vjerovanja oblikuju činjenice.

To je slično onom kako je počela pandemija – prvo oglašavanje o novom i smrtonosnom virusu u Kini. Čim sam čula tu informaciju nekoliko puta, postavila sam pitanja sama sebi: „Ako je novi, po čemu su tako brzo zaključili da je novi (nije da se detaljne pretrage rade samo tako) i ako je novi, kako i po čemu znate da je smrtonosan, budući da se javio prvi slučaj i da je taj čovjek (tada) i dalje živ?“.

Krenulo je svakodnevno ponavljanje informacije da je virus opasan i smrtonosan. I super da su izabrali virus jer je virus nešto nevidljivo, pa se ljudi ne mogu osloniti na vlastita osjetila, a onda niti na razum. Trajalo je nekoliko mjeseci da virus dođe u Hrvatsku, a do tad su mnogi povjerovali u te informacije kao činjenice, bez da su postavili ijedno pitanje. A onda su krenula zatvaranja, maske itd., ljudi su se gledali kao potencijalni ubojice, bioteroristi, teoretičari zavjere, ovce itd. Samo razmislite koliko puta ste izgovorili bilo koju od ovih riječi da biste nekoga etiketirali (i vrlo često ljude koje uopće ne poznajete – ako ste jedan od „ratnika“ društvenih mreža).

Iskustva iz djetinjstva koja su povezana s time da ne smijemo/ne možemo raditi ili dobiti ono što želimo, a ipak ustrajemo u tome, obično uključuju i neki napad, kaznu, ugrozu da ćemo biti odbačeni, uvrede i sl. I da budem zaista jasna – NIŠTA, apsolutno NIŠTA od programiranja u djetinjstvu ne događa se na svjesnom i racionalnom nivou, jer u to vrijeme dječjeg razvoja jednostavno ne postoji nikakav psiho-fizički kapacitet za tako nešto. U odrasloj dobi programiranje se događa ponavljanjem i ako se zaigra na nešto što kod odraslih izaziva strah i nemoć, a objasnit ću vam i kako.

Djeca u dobi do otprilike sedme godine su u stanju koje najbolje možemo usporediti sa snimanjem. Kao da netko pritisne gumb „snimaj“ i djetetova podsvijest snima doslovno sve što se događa oko njega. Neke stvari se spremaju u duboko nesvjesno, neke se spremaju u podsvijest. Sve te informacije povezuju se na način koji djetetu omogućava da preživi, da dobije pažnju, hranu, krov nad glavom… I što se više puta ponavljaju neke situacije i što dijete više puta reagira na isti/sličan način, to se stvara čvršća neuronska veza, a sve to (vanjski impuls, emocionalna reakcija, misli, ponašanje, reakcija okoline na ponašanje) postaje program koji se često koristi.

Kad na računalu neki program često koristim, obično stavim prečicu za taj program i od pokretanja tog programa dijele me doslovno dva klika. Tako je i s našom podsviješću. Kad je neki program zaista jako često korišten, dovoljan je vrlo mali impuls da bi se taj program aktivirao.

Npr. hodanje je svakodnevno korišten program (za sve ljude koji imaju sposobnost hodanja). To je toliko automatska radnja, da često nismo svjesni ni kako započinje proces hodanja, ni što je potrebno da bi se taj proces odvijao, a niti smo svjesni kako taj proces završava. Jednostavno ustajemo i počnemo hodati, a noge kao da se same pokreću i jednostavno stanemo kad želimo ili iz hodanja prijeđemo u skakanje/trčanje/plesanje. Većina ljudi većinu vremena hoda na autopilotu.

I sam autopilot nije nužno ništa loše. Zapravo može biti jako koristan. Kad nešto radimo na autopilotu, štedimo energiju. Kamo bi došli da moramo misliti na održavanje ravnoteže, naizmjenično pokretanje ruku i nogu na isti način kao kad smo tek učili hodati? Ne bismo daleko dogurali, bili bismo puno sporiji i brže bi se umarali.

Ali… Ako se u našu podsvijest zbog bilo kojeg razloga snimi program: „Ja ne vrijedim/Ja sam nitko i ništa/Mene nitko ne voli.“ ili nešto na tu foru i ako se taj program vrlo često koristi u vrijeme kada smo kao djeca u modu snimanja svega što se oko nas događa, tada na taj program učimo reagirati. Ako isti/sličan način reagiranja na neki impuls izvana, koji otvori program „Ja ne vrijedim“, doživljavamo kao neku vrstu olakšanja (jer taj program izaziva veliku napetost/bol/neugodu u tijelu jer je program u potpunoj suprotnosti sa Stvarnosti u kojoj vrijedimo bezuvjetno i bez obzira na sve), tada uz taj program vežemo i sklop ponašanja, emocija, kasnije i misli. To se duboko utiskuje u našu podsvijest, a nekad i u nesvjesni dio uma. Takvi duboki programi nisu verbalni, već skup energetskih informacija povezanih na različite načine.

I recimo da se program „Ja ne vrijedim“ utisnuo u podsvijest toliko jako da se nalazi na zaslonu naše podsvijesti u dobi od 4 godine. I recimo da se taj program aktivira na određene mirise, riječi, emocije, geste, mimiku, emocije drugih ljudi koje su usmjerene prema nama, na boje, oblike, teksturu (tko zna na što sve ne), dovoljna je milisekunda da se prebacite iz svijesti odraslog čovjeka u svijest djeteta od 4 godine. Kada se to dogodi, vaše reakcije više nisu svjesne, već njima upravlja podsvijest. Ako vam se ikad dogodilo da u nekoj svađi izgovorite nešto ružno, a onda čim čujete što izgovarate osjećate žaljenje i govorite drugoj osobi: „Nisam tako mislio/la.“ Ako ste vi to izgovorili, a niste tako mislili – tko je onda tako mislio i tko je to onda zapravo izgovorio?

Ljudi koji stoje iza velikih medijskih kuća, reklama, održavanja financijskih i drugih sustava sve ovo jako dobro znaju i jako dobro koriste. I ne želim sada pisati o tome kamo sve ovo vodi, ukoliko ljudi ne počnu shvaćati kako funkcionira podsvijest i što mogu napraviti kako bi njihova vlastita podsvijest u što manjoj mjeri upravljala ponašanjem, emocijama, mislima, odlukama… Zaista je dovoljno u ljudima izazvati strah i osjećaj nemoći, da bi ljudi dobrovoljno prepustili drugima (stručnjacima/političarima/ovakvim i onakvim vođama) svu moć koju imaju, da bi ljudi počeli živjeti po programu koji se često spominje: „Ljudi neće imati ništa i bit će sretni.“

Jeste li svjesni programa iz vlastite podsvijesti i kako oni utječu na vaš život? I ne zaboravite onu: „Znanje je moć.“ Tko ima ova znanja može ih koristiti na načine da zaista naškodi mnogim ljudima, ali tim znanjima je moguće nauditi samo onima koji ta ista znanja nemaju. Znanja su dostupna svima, no nažalost, mali broj je onih koji su spremni uložiti u razvoj svoje svijesti i nadograđivanje svijesti s kojom je itekako moguće upravljati sa podsvijesti. Ako vi birate ostati u neznanju, tada birate biti žrtva onih koji ta znanja imaju. Tada niste žrtva tih „luđaka“, nego birate biti njihovi roboti.

Žao mi je ako sam gruba, no zaista ne znam kako bih to rekla nježnije. Odlučila sam da moj doprinos svijetu bude podučavanje i treniranje rada s podsvijesti sa svrhom da svatko tko želi može iskusiti život u kojem može svjesno birati koje programe će imati u podsvijesti, a koje neće, u vezi čega će biti na autopilotu i kada, a u vezi čega neće.

I ako se vratimo na početak teksta i prihvatimo rečenicu da su ljudi istovremeno roboti i dio Čiste Svijesti, onda imamo izbor programirati sami sebe/dozvoliti da nas programiraju drugi/ živjeti neku kombinaciju ta dva izbora.