Prilike u kojima život šapuće

Prilike u kojima život šapuće

Čarolija Života apsolutno se ne može spoznati samo putem naših osjetila, niti konstantnom usmjerenošću na ono što se događa izvan nas. Ne može se spoznati niti konstantnom usmjerenošću na svoje misli i emocije. Potrebno je ući duboko u sebe s one strane misli, emocija i vanjskih događaja.

Je li to nešto teško i nedostižno? Apsolutno ne. To su naše prirodne sposobnosti koje nismo naučili koristiti. Te sposobnosti možemo zamisliti kao energetske mišiće i kod velike većine ljudi ti mišići su u velikoj mjeri atrofirani. Da bismo ojačali te mišiće, potrebni su redoviti treninzi odlaska s one strane misli, emocija i vanjskih situacija, a potrebno je i otpuštanje grčevitog držanja za identificiranje s vlastitim mislima, emocijama i onim što se događa izvan nas.

Ovo sada pišem iz mnogobrojnih iskustava koje sam imala odlazeći s one strane, duboko u svoju nutrinu… I svjesna sam kako to što pišem ne znači mnogo, ako to ostanu samo informacije u vašem svjesnom umu i ako nakon toga izostane potraga za vlastitim iskustvom odlaska s one strane raznih identifikacija. No, svatko odlučuje za sebe što mu je u životu važno i kako koristi vrijeme (i ostale resurse) s kojima raspolaže dok kroči ovom Zemljom.

Svi smo mi moćni kreatori u svom životu, bez obzira živimo li realnosti koje nam se sviđaju ili koje nam se ne sviđaju. Za to sviđa li nam se nešto ili ne, Život apsolutno ne mari. Život je jednostavno to što jest i sve što jest.

Postoje zakonitosti i principi na temelju kojih se stvari odvijaju u našim životima, no velika većina ljudi hvata se kao za slamke spasa za ono što priželjkujemo, što nam se sviđa, dok se s druge strane borimo protiv onoga što ne želimo i što nam se ne sviđa. S takvim pristupom automatski odbacujemo jedan dio života i ulazimo u način postojanja u kojem se konstantno odvija unutarnji sukob, a taj unutarnji sukob onda se samo projicira na platno vanjskog života, kojeg iskušavamo putem 5 osjetila.

Naših 5 osjetila omogućava nam iskušavanje različitih vibracija u kvantnoj juhi Stvarnosti. No, koliko god da su naša osjetila divna i čudesna, ona su s druge strane i poprilično ograničena. Omogućuju da iskušavamo samo određeni spektar vibracijskih iskustava iz kvantne juhe svega što postoji. Dio nam ostaje nedodirljiv putem naših fizičkih osjetila, no dio toga što je nedodirljivo za naša fizička osjetila, možemo iskusiti s one strane naših misli, osjetila i emocija…

Ono što doživljavamo putem osjetila u umu se dešifrira u cjelinu koju možemo razumjeti, definirati, opisati, usporediti, povezati i slično. Pokušat ću to objasniti ovako. Kad smo bili bebe, nismo imali pojam, razumijevanje niti iskustvo ičega. Što je mlijeko, voda, toplo, hladno, cvijet, snijeg, more, boje, slova, brojevi…? Kao bebe to ne znamo. I recimo da učimo što je to gumena zvečka u obliku kocke. Istražujemo tu kocku putem naših osjetila tako što je gledamo, držimo u ruci, slušamo, bacamo, njušimo, stavljamo u usta. To je gumena zvečka u obliku kocke, bez obzira putem kojeg osjetila je iskušavamo i istražujemo. U našem nesvjesnom/podsvjesnom umu stvaraju se neuronske mreže/obrasci koji sve te informacije dobivene putem različitih osjetila povezuju u jednu smislenu cjelinu, iskustvo baš te određene gumene zvečke u obliku kocke. Kasnije tijekom života, može se dogoditi da vidimo neku drugu kocku i da nas ta druga kocka asocira na naše prvo iskustvo s tom gumenom zvečkom u obliku kocke. Budući da imamo prvo iskustvo kocke kroz oblik gumene zvečke, naš nesvjesni um uspoređuje iskustvo drugačije kocke s iskustvom prve kocke u našem životu.

Tada se neke neuronske mreže povezuju s prvotnim neuronskim obrascem, koji možemo nazvati iskustvo oblika kocke (jednaki bridovi, broj ploha, kut između bridova, broj vrhova, oštrina vrhova i slično), ali se stvaraju i novi neuronski putevi koji kažu: „Aha, kocka ne mora ispuštati zvukove, može biti načinjena od drugog materijala, može biti druge boje, druge veličine.“ Naravno, sve ovo što pišem kod bebe se ne odvija na razini jezika, nego na razini iskustva osjetilnog razumijevanja vanjske stvarnosti. Važno je naglasiti da se prvotno iskustvo kocke ne briše. Ono se upisuje kao podsvjesni program koji se kasnije samo nadograđuje.

No, takvo programiranje odvija se i u području odnosa prema sebi, drugim ljudima i svijetu oko sebe. I to je jako važno razumjeti, ako želimo svjesno upravljati svojim životima.

Recimo da je bebino prvo iskustvo tijela izvan maminog trbuha hladan zrak, čvrsti doktorov stisak, primanje cjepiva (bol izazvana ubodom igle, ulazak cjepiva u krvotok) itd. Kako će se ta iskustva povezati u bebinom nesvjesnom i podsvjesnom umu ovisi o zaista mnogo čimbenika, no za potrebe ovog teksta neću ulaziti niti u pokušaj objašnjavanja tih čimbenika, već ću se koncentrirati na neki izmišljeni primjer kako se ta iskustva mogu povezati u nesvjesnom umu bebe.

I imajmo na umu zaista brz psiho-fizičko-motorni razvoj bebe, ali ta faza razvoja još je daleko od razvoja logike, jezika, apstraktnog razmišljanja. Drugim riječima, prvi utisci o vanjskom svijetu događaju se na apsolutno nesvjesnom i nelogičnom nivou i ti osjetilni utisci vanjskog svijeta povezuju se u prve neuronske mreže/obrasce, a kasnije se ti obrasci nadograđuju i jako rijetko, ako uopće, brišu sami od sebe. Ostaju u našem nesvjesnom umu tako dugo dok se s njima ne odlučimo pozabaviti, no moguće da ti obrasci budu aktivni zbog nekih razloga pa nam ti obrasci kreiraju životne situacije, a mogu biti uspavani. Kad su obrasci uspavani, odnosno neaktivni, oni nam ne kreiraju trenutnu vanjsku realnost, što ne znači da se u nekom trenutku oni neće aktivirati. Rečeno ugrubo i pojednostavljeno.

Vratimo se na primjer prvog bebinog iskustva vanjskog svijeta. Recimo da se stvori program u nesvjesnom umu (neuronska mreža) koja kaže na osjetilnoj, a ne racionalnoj i logičnoj razini: „Svijet je hladno i opasno mjesto. Ljudi su grubi. Samostalno postojanje je bolno, nesigurno i nemoguće.“

I nakon toga beba skuplja različita osjetilna iskustva vanjskog svijeta: doživljava mir i buku, toplinu i hladnoću, ugodu i bol itd. Sva ta iskustva utiskuju se u nesvjesno i povezuju na jedinstven način u neku smislenu cjelinu za bebino preživljavanje. I recimo da u sredini u kojoj odrasta ima više neugodnih i bolnih podražaja (nesigurnost roditelja, svađe, buka, osjetljivost na hranu…) od onih ugodnih. U nesvjesnom umu takve bebe postoji velika vjerojatnost da će se prvotni program koji kaže da je svijet hladno i opasno mjesto nadograđivati te da će to postati jedan od aktivnijih programa podsvjesnog uma djeteta. Kako taj program u nesvjesnom umu postaje sve veći i snažniji, tako beba sve više životnih iskustava doživljava kroz filter tog programa, veže se za taj program kao za dio svog identiteta i zbog takvog filtriranog doživljaja stvarnosti kroz identificiranje s tim programom, beba dobiva mogućnost iznova i iznova potvrđivati taj program kao činjenicu i istinu u svom životu.

Kako dijete odrasta, tako može početi misliti: „Ja ne vrijedim. Nigdje se ne uklapam. Svi me odbacuju i rugaju mi se. Nitko me ne voli.“ Takvi programi često su samo nadogradnja prvotnog iskustva sebe, svog tijela, života i vanjskog svijeta.

Sa svakom identifikacijom s nekom misli, programom, emocijom, vjerovanjem… smanjuje se kapacitet neutralnog promatranja svijeta, a povećava se snaga kreiranja vanjskih situacija u kojoj možemo potvrditi istinitost i korisnost tih identifikacija. I tako kreće stvaranje životnih iskustava u kojima se iznova i iznova potvrđuje korijensko vjerovanje da je svijet opasno mjesto.

I svaka situacija u kojoj dijete, a kasnije odrasli čovjek, ima priliku potvrditi da je svijet opasno mjesto ne stvara se zato jer nas Život/Bog želi kazniti. Stvara se kao prilika da uđemo s one strane vanjskih situacija, misli i emocija te prilika za napraviti izbor: ostati identificiran s korijenskim vjerovanjem da je svijet opasno mjesto ili prestati hraniti to vjerovanje svojom životnom energijom te tu količinu životne energije s kojom smo hranili to vjerovanje vratiti Sebi, osjetiti u većoj mjeri svoje Istinsko Ja.

Na ovim stvarima nije moguće raditi kroz mentaliziranje, iako je osvještavanje obrazaca i vjerovanja korisno. Potrebno je ući u theta moždane valove te direktno raditi s tim energijama i strukturama, uzemljiti to, odvezati se od tih identifikacija, iskusiti promjene u tim strukturama s one strane misli, emocija i vanjskih događaja.

Svi to možemo i svi imamo pravo živjeti živote oslobođeni korijenskih ograničavajućih vjerovanja koja su nam koristila kad smo bili djeca na neki način, a koja u odrasloj dobi samo smetaju. Svi imamo mogućnost i pravo iskusiti i upoznati svoje Istinsko Ja, svoju svrhu i živjeti smislene i ispunjene živote, promatrati život bez stavljanja Života u okvire koji nikad nisu dovoljno veliki da sve što Život jest stane u njih. Stavljanje Života u okvire nekad je korisno, ali zapravo uvijek znači određeni izobličen, deformiran i okrnjen doživljaj Stvarnosti.

Tko ste Vi? Kakvi ste Vi? Kakav je svijet? Kakav je Vaš odnos prema Sebi i svijetu? Iskušavate li češće patnju, anksioznost, bol, konflikte, bolesti ili iskušavate češće mir, povjerenje, smisao, sigurnost, zdravlje? To što iskušavate je projekcija onoga što čuvate u svom nesvjesnom i podsvjesnom umu. Ako ste spremni izaći iz svoje poznate zone, koliko god ona bila više-manje neugodna/ugodna, preporučam kroz theta tretmane iskusiti olakšanje otpuštanja određenih blokada iz podsvijesti te se prisjetiti kako se trenira odlazak s one strane misli, emocija i doživljaja vanjskog svijeta. Termin za theta tretman i sve dodatne informacije vezane uz to možete dobiti na mail putpjesmesrca@gmail.com, broj mobitela 098 956 8479 te u privatnim porukama na FB stranci Put Pjesme Srca.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp