Trenutni duh načina komunikacije na suptilnoj razini nosi energiju odvojenosti, razlika, natjecanja, okrivljavanja, osjećaja žrtve ili nekoga tko je nadmoćan i onoga: „Ja sam mali, nevažan čovjek. Ono što se događa oko mene nije moja krivnja. Krivi su geni, zagađenost okoliša, stres, drugi ljudi, vlade…“ ili rečeno iz druge krajnosti: „Bolji sam i pametniji od drugih, svi se moraju prilagoditi meni. Ja sam taj koji drugima govori što i kako da rade.“

I želim biti jasna po pitanju termina „netko je odgovoran za nešto“ i „netko je kriv za nešto“. U duhu našeg jezika češće se upotrebljava termin krivnje. Kad je netko za nešto kriv, kad nekoga optužujemo da nam nešto radi, da se zbog njega/nje osjećamo kako se osjećamo – tog nekog na neki način mora se kazniti i ta odluka o kažnjavanju uglavnom se donosi na nesvjesnoj/podsvjesnoj razini.

Kazna može biti u obliku šutnje, vrijeđanja, vikanja, udaranja, izbjegavanja, ogovaranja, širenja laži o toj osobi, otkrivanja njegovih/njenih tajni ili u obliku nekog „profinjenog“ načina zbog kojeg hranimo svoj ego i uvjerenje da smo mi ipak bolji od te neke osobe. No, tko smo mi da se na bilo koji suptilan, profinjen ili manje profinjen način igramo suca? To nije naša uloga, pogotovo kada ispred svog praga imamo mnogo nepočišćenih „go*ana različite teksture i porijekla“.

Kad je netko odgovoran za nešto „loše/pogrešno“, od tog nekog se očekuje da napravi sve što je u njegovoj moći da popravi nešto što je namjerno ili nenamjerno napravio i time moguće naškodio sebi i/ili nekom drugom. Nismo fokusirani na kažnjavanje kao na posljedicu, već smo fokusirani na traženje rješenja za neku ne baš ugodnu i poželjnu situaciju.

Koliko često ste u životu čuli sebe ili nekog drugog da izgovara ove ili slične rečenice:

„Tako je bezobrazan i bahat, baš me naljutio i povrijedio!“ – čitaj: netko drugi je kriv za moju ljutnju i povrijeđenost, ja sam „žrtva“, a drugi je „nadmoćan“ – natjecanje umjesto suradnje i razumijevanja

„Bolesna sam. Imam problema sa srcem, kao što su imali i moj tata i moja baka.“ – čitaj: geni su krivi za moju bolest, bolest je nešto odvojeno od mene i nema veze s mojim načinom života; ja sam žrtva bolesti

„Ne mogu naći posao i s plaćom pokriti osnovne životne potrebe. Ova vlada je uništila cijelo gospodarstvo.“ – čitaj: netko drugi je kriv za moju financijski lošu situaciju; osjećaj žrtve i nemoći u odnosu na nešto „veliko kao što je sustav/vlada/svjetsko gospodarstvo“.

„Zašto ne odgovaraš na pozive? Nije ti dovoljno stalo do mene?!“ – čitaj: netko drugi je kriv za moju potrebu za pažnjom, za kontroliranjem, za moju nesigurnost u sebe; drugi mi mora biti dostupan kada ja to želim i uopće nije važno što ta osoba trenutno radi – umjesto ljubavi radi se o kontroli i posesivnosti.

I tako dalje. Sami nađite primjera. U svakodnevnom životu srećemo ih prečesto, ako se mene pita.

Uzmimo sada prva dva primjera i preformulirajmo ih na način da preuzmemo odgovornost za ono što nam se događa u životu.

„Tako je bezobrazan i bahat, baš me naljutio i povrijedio.“ – „Osjećam se ljuto i povrijeđeno zbog njegovog bezobraznog i bahatog rječnika.“

U ovom primjeru recimo da se djelomično preuzima odgovornost za osjećaje, ali ti osjećaji se ne bi ni javili da nije bilo tog bezobraznog i bahatog rječnika. Idemo sada još malo preformulirati rečenicu na način koji uopće nije u duhu našeg naučenog načina komuniciranja: „Odlučila sam osjećati ljutnju i povrijeđenost jer se nečiji način komunikacije ne uklapa u moje želje i očekivanja u vezi komuniciranja s drugim ljudima.“

Ova rečenica zvuči kao da ju je izgovorilo razmaženo derište jer nešto nije kako smo željeli i zato pokušavamo dobiti to što smo željeli emocionalnom manipulacijom drugih (i pritom neugodnim emocijama štetimo sebi). Kad se jednom tako naljutimo, onda očekujemo da nam se netko ispriča, da napravi nešto s čime će popraviti naše raspoloženje, nakon čega ćemo mi ući u ulogu „dobre“ osobe koja daje drugu priliku nekome tko nas je povrijedio.

Sad je pitanje kako bi u takvoj nekoj situaciji reagirala neka zrela osoba? Možda ovako nekako: „Netko me danas vrijeđao i bio bahat. U pozadini tog ponašanja vidjela sam strah, nesigurnost i ljutnju. Zbog toga sam odlučila reći kako mi je žao da ima takvo mišljenje o meni, da vidim da mu je zbog nečeg teško i ako želi razgovarati o onome što ga stvarno muči, da sam tu za njega.“

Da… Vrlo mi je zanimljivo ovo što je sada izašlo na papir. Takva komunikacija ne samo da zahtijeva vježbu i svjesnost o vlastitim komunikacijskim obrascima, već zahtijeva i poznavanje ljudske psihologije, nevezanost za svoje „ime, lik i djelo“, zahtijeva upravljanje mislima i emocijama te veliko razumijevanje i suosjećanje.

Drugi primjer glasi: „Bolesna sam. Imam problema sa srcem, kao što su imali i moj tata i moja baka.“ – „Kao što su i tata i moja baka izabrali, ja sam također izabrala imati problema sa srcem.“

Tko bi zapravo stvarno izabrao imati problema sa srcem ili bilo kojom bolesti? Na svjesnoj razini vjerojatno nitko, na podsvjesnoj razini velika većina. Prema ovoj rečenici vidi se da neki članovi obitelji nemaju istih zdravstvenih problema. Radi li se stvarno o genima ili o naučenim nesvjesnim obrascima nošenja s emocijama, stresom, stilom života…? U toj rečenici, ima li i male naznake o mogućnosti ozdravljenja ili se bolest prihvaća kao stanje s kojim će se netko nositi do kraja života?

Pretpostavimo da je u istom primjeru netko uistinu svjestan svega što stoji u pozadini bolesnog srca. Takva osoba u tom novom (zamišljenom) duhu načina komunikacije možda bi rekla nešto ovakvo: „Izabrao sam potiskivati ljutnju, raditi na vrlo stresnom poslu, ne imati vremena za tjelovježbu, jesti brzu i nezdravu hranu, jesti i paralelno raditi, piti gazirana i energetska pića, vrijeme provoditi pred ekranom, svađati se s članovima obitelji, kopirati način života svog tate i bake. Umjesto iskrenosti izabrao sam socijalno poželjno i očekivano ponašanje. Čak niti pred najbližim ljudima nisam pokazao svoje pravo lice, svoju brigu, strahove i tuge. Svojim izborima u prošlosti, doveo sam se do problema sa srcem.“

Kada bi netko tako interpretirao svoje bolesno srce, uvidio bi kako u svakom trenutku sadašnjeg života može donijeti izbor koji će omogućiti ublažavanje srčanih tegoba. Može izabrati više odmarati, raditi na emocijama, učiti kako izražavati sebe na autentičan način, može potražiti manje stresan posao, može zdravije jesti, može naučiti upravljati stresom, može se početi baviti tjelovježbom – može puno toga što će zasigurno utjecati i na bolest srca i na cjelokupan život.

Ne znam kako vi, no ja ću zasigurno o ovoj temi i dalje promišljati i isprobavati nove načine komunikacije u svakodnevnom životu. Možda ću zvučati ludo, neprirodno i čudno, no nema veze… I to mi je draže od ovog naučenog načina komunikacije u kojem se prečesto na suptilnoj razini prepoznaje natjecanje, borba, zamjeranje, krivnja, kažnjavanje, osjećaj nadmoći, osjećaj žrtve, osjećaj da smo razdvojeni, različiti, neuspješni itd… (05. 04. 2022.)