Kažu da je lako izaći iz sustava. Treba samo odbaciti sve što je nametnuto od istog. I onda se postavlja pitanje zašto to samo malobrojni čine. Najčešće se spominje dužničko ropstvo kao glavni krivac neslobode ljudi. Oni koji su zaduženi ne mogu baš tako lako izaći iz sistema, jer bi vrlo brzo bili izloženi stradanju, zajedno sa svojim bližnjima. Ako bi pak namirili dugove, mogli bi u principu otići kamo žele.
Sustav se ne bavi malobrojnim odmetnicima bez moći, sredstava i utjecaja. No većina bi vjerojatno ipak ostala u istom okruženju, zarobljena poslom, društvenim normama i ostalim. Svatko tko radi za plaću mora prihvatiti neke norme i ograničenja kojima se uvjetuje opstanak u zajednici. Ljudi su zarobljeni na različite načine, ne samo otplaćivanjem kredita.
U tom smislu izgleda da je formirati život izvan sistema puno teže nego što se obično misli. Nije dovoljno jednostavno otići iz gradova, već se čini da bi se skoro trebala napustiti ova civilizacija koju smo stvarali tisućama godina.
Nije potrebno ni isticati da je broj ljudi koji bi to mogli i bili voljni učiniti neznatan. U današnjim okolnostima riječ je o beznačajnoj manjini koju nitko ne bi ni pokusao spriječiti da napusti civilizaciju, ukoliko se taj broj ne bi povećavao i tako ugrožavao pozadinske strukture moći.
Iako mi ni s dizanjem galame ne postižemo dovoljno, naši se neprijatelji boje da bi ta galama koja ne prestaje mogla izvršiti utjecaj na druge. U biti bi njima išlo u prilog kad bi mi samo nijemo nestali iz njihovog vrlog novog svijeta. Zato je kod većine pobunjenih stasalo uvjerenje da život izvan civilizacije nije baš neki izlaz, već da je zapravo riječ o bježanju od problema.
S druge strane, naša je civilizacija poprilično narušena i daleko je od one idealne predstave koju neki još uvijek imaju o njoj. S pravom se može pretpostaviti da su naši protivnici najveći krivci za to stanje, ali činjenica je i da mnogi ljudi idu linijom manjeg otpora i tako pomažu neprijatelju. Ako bi se prestali boriti i napustili pozicije, učinili bi podjednako veliku grešku. Nažalost, tako bi pomogli onima koji nas napadaju, jer bi oni time dobili stopostotnu podršku za promjenu svijeta po vlastitoj volji i nakani.. Dakle, na taj način bi samo doprinijeli ostvarenju njihove agende.
Stoga je veliko pitanje nisu li nam sve te priče o novoj civilizaciji, dizanju svijesti, vibracijama i ostalom što ljude drži u pasivnom stanju ubačene, samo zato da se ne bi borili za ono što je čovječanstvo stvaralo tisućama godina i što ni u kom smislu nije savršeno, ali je naše. I to nam sad pokušavaju uništiti, kako bi stvorili taj sterilni novi svijet digitalnih kodova i sintetičkih visećih vrtova.
Sigurno se sjećate onog dijela iz “Malog princa” o ruži. Mislio je mali princ da je njegova ruža najdragocjenija na svijetu, no kad ju je usporedio s drugim ružama, izgledala je tako obično. Međutim, ipak je bila posebna, zato što ju je on zalijevao, brinuo se o njoj i udahnuo joj dušu. Tako je i s našom civilizacijom. Nije bez greške, ali je ogledalo zajedničke nam ljudskosti.
Sad kad je čovječanstvo napadnuto, hoćemo li jednostavno napustiti sve, uključujući i svoje domove, bližnje i način života … ili ćemo se boriti, nametnuti svoju volju i vratiti oteto?
